Spavao je onim dubokim snom čovjeka koji priželjkuje i željno očekuje da se spuste zavjese dnevnog svjetla, da horizont preplave sjenke tamne i na pozornicu stupe svjetlucava zrncad koja su raštrkana po nebu. Kao da ih je neka dječija ruka razbacala po nebeskoj kući. Spavao je i sav se predao onim rukama sna, kao da su ruke voljene, nježne i strpljive, milujući i ujedno utjehu darujući ga grle. Nije ni primijetio da su ga ponijele struje daleke, a on se njiše ko čamac bez posade, ostavljen na milost i nemilost valovima grubim. A htio je pobjeći i sakriti se u san, tamo je želio zagnjuriti glavu svoju i prespavati i ovaj dan. Zaplovio je a kormilo lađe u rukama svojim nema, ležao je na dnu drvenog korita, licem okrenut nebu i prepustio se plovidbi života svoga. Gdje će ga odnijeti vjetar koji je preuzeo kormilo svijesti i snova njegovih – to ne zna, ne želi ni da zna. Svugdje je ljepše nego tu gdje je bio.
Ni tamo a ni ovamo – vječno raskidan u komadiće koje je prestao sakupljati, otkotrljali su se ko klikeri davni iz jednog tuđeg i prošlog vremena. Nikad ih više sve sakupiti ne može –shvatio je on to ali se i tome, ko i svaki tvrdoglavi um koji se zainati i pobuni protiv sudbine, protivio i opirao. Nema on više mjesta nigdje, osim u onome međuprostoru snova i jave, tamo gdje lebde uspomene i mirisi davni.
I kao da je mislima svojim odredio pravac – kormilo lađe se okrenu, promijeni pravac započeti a vjetar puhnu svom svojom snagom i baci njegovo tijelo iz vode. Osjećao je ponovno ruke i krila mehka, prije nego je izgubio svijest i prepustio se snu – pomisli kako je čudan i ovaj njegov san. Kako je lijepo ležati na krilima vjetra – pomisli on a onda se izgubi i njegov glas u daljini sve gušće noći.
- Dođi, preplivaj sve tuđine, raširi krilima svojim i presijeci te grube daljine – odjednom se osvijestio .
Čuo je glas a nikoga vidio nije, vjerovatno još spava i pričinjava mu se. Otvori oči i pogleda oko sebe. Ležao je pored obale a voda mu napajala noge, hladnoća ga je probudila a glas je samo sanjao – onako kao kad sanja i lik divne žene, ili ljubav drevnu koju je izgubio u ovom krugu pakla.
– Ah, sanjaru ludi, pa tebi se pričinjavaju sve luđi snovi, vrijeme je da se probudiš i započneš život novi!
– Ali ja samo sanjati znadem – kako da naučim živjeti? Sanjati i živjeti nije isto a učitelji koji me naučiti probaše nisu me pripremili na brodolome grube, učili su me matematici i logici a ja još izračunati ne mogu koliko vremena sam proveo u iluziji sna i kada je nastupio period rađanja budnosti i osvještenja silnog. Šta su me to oni, učitelji silni, naučiti mogli?
Ustao je, stenjući i brišući lice mokro, prisjećajući se savjeta mudrih onih koji vele da je i pad let a on uzalud pokušava u ovom padu raskriliti krila i stvarno poletjeti. Odjednom je osjetio miris vatre, kao da je neko zakratko, upalio iskru a ona se popela i propela iznad krošnje velike i došla da mu osvijetli put. Zima je a snjeg je popločao i prekrio meku travu na kojoj je tako rado ležao i rane vidao, hladnoća ga natjera da potraži tu varljivu iskru svjetla koju mu intrigantna fortuna stalno na put šalje.
Odjednom zastade.
Stajala je okružena grmljem na kojem su se sakupljale ledenice, a sa njih su ko kapi krvi kapale suze zarobljene zime i sakupljale se u grčevitu lokvu tu direktno pred njenim nogama. Bila je bosa – djevojčica sitna i stajala je na snjegu. Stoji već dugo pognutih ramena, uplakanih očiju i strahom na licu. Osvrće se oko sebe, zbunjena, izgubljena traži nešto. Ne govori, usta malena sakupljena u grču – muk i tišina u njoj. Prolaze pored nje lica neka strana i nimalo im ne smeta djevojčica bosih nogu, hodaju ambicija puni ko mravi što slijede svoju zacrtanu putanju pa sa nje skrenuti ne bi smjeli. Niko se ne zaustavlja, nitko je ne pita šta traži tu – sama dok joj ledeno inje sve više zavlači ruke svoje ka srcu njenom.
Podsjetila ga je na djevojčicu sa šibicama a bolna grimasa mu je označila lice. Prišao joj je korakom bića koje je zaboravilo da hoda naprijed, stao je ispred nje i pozvao je tihim glasom:
- Zašto stojiš tu na snjegu, čekaš li nekoga?
Kao da se iz dubokog sna budi, ona podiže glavu svoju i glasom koji se činio mnogo starijim od njenog sitnog tijela odgovori:
– Čekam da naiđe nada ovim putem. Rekli su mi da ću je ovdje sresti, u pričama je istkana u divnim toplim bojama, htjedoh ju sresti i ogrijati se kraj njenih skuti. Ali, čekam ju tako dugo – glas joj ipak zadrhta kao da ju je snaga izdala a zima još više stegla.
- Dođi, on ju povuče blago za ruku. Dođi i ja tražim gospođu nadu, dođi sa mnom, potražit ćemo ju zajedno.
Htio je da krene sa njim, bojao se da će ako ostane još dugo tako stajati, postati ledena santa, kraljica snježna koja svjetluca obavijena dijamantnim brošem. Nije htio da se pretvori u ledenu ljepoticu – ipak mu je draža bila djevojčica sa šibicama.
Zalutao je u bajku kojoj je poznavao kraj. Ali ako je sva njegova zbilja taj prostor između jave i sna – onda je u stanju izmijeniti i bajku ovu, izbrisati tugu i ledeni sjaj, prekrpiti sramotu ljudskog praznog srca i djevojčici pomoći da nađe tu varljivu nadu. Iako ni sam u nju više vjerovati nije mogao. Tuga mu obuze srce kad pomisli da joj je sudbina na put dovela baš njega – vječnog sanjara koji tumara po ulicama svijeta, premekan da bi postao buntovnik a previše sanja u njemu se zapelo ko pauk u mreži, da bi se prepoznati mogao kao čovjek koji je naučio da preživi u grubom svijetu ovom.
Ah, nevinosti – podigla je ruku malenu i prihvatila njegovu. U očima joj svjetluca zelena kiša a iznad njih trag zaleđenih pahulja stražare nad sudbom malom. Krenuše, sitnim korakom i suprotnosti puni – djevojčica bosih i promrzlih nogu i čovjek ranjenog srca i hoda pognutog, kao da još nikada priliku imao nije ispraviti se i pokazati svu svoju veličinu. Tko ga je tako ponizio, šta li mu je život uradio.
Predugo već hodaju i traže tu nadu, prešli su zimu i hladne otoke gorčine, penjali su se uz kamene litice proljetnih kiša koja ih je pokušavala zaustaviti na svakom koraku. Ispod nogu njenih izrastala je ponovno trava a njegov hod je milovao zemlju crnu, mijenjale su se kapi kišne i postajale draže i toplije, sve dok ih nisu saprale ljetne struje, kao da im život i malo topline dužan jeste. Išli su dalje neumornim korakom jurili tu nadu – sve dok ne zakoračiše u jesen zlatnu. I tu zastadoše umorom shrvani. Nisu mogli dalje, nada će morati pričekati na njih dvoje. Spustiše se na klupu tvrdu, on sklopi umorne oči i naslonu glavu na tvrdo drvo. Ona se skupi uz njegovo tijelo, tiha i sitna ko kap rose, nasloni glavu na njegovo rame i izgubi se u snu uzdahom započetim. Zaspala je, brzo i tiho, vidjela nije ni osjetila suzu koja joj na kosu kaplje, sitni biseri iz očiju čovjeka koji više u nadu vjerovao nije.
- Ah, malena, spavaj i sanjaj jedan bolji, plemenitiji svijet. Tamo stanuje još i nada, tamo joj nisu ukrali svjetlost i zagrljaj utjehe. Spavaj malena djevojčice – glas mu je otvrdnuo i prepun tuge.
***
– Ustani, hajde nemoj više drijemati, čekaju te drugari tvoji – on podiže glavu svoju a djevojčica bosa nadvila se iznad njega, sjajna ko zvijezda a oči joj pune snova. Zaiskrila je ko žar kad ju zapušeš vrelim dahom.
Iznenađeno ju je posmatrao, pitao se šta se s njom desilo, zašto je tako sretna i mila. Ustade i pruži joj ruku svoju a ona ga povuče za sobom na livadu cvjetnu i mirišljavu. U jednoj ruci njena ruka, drugu je čvrsto držao, stegnutu i hladnu. Začuđeno je gledao u ruku, s naporom velikim i očitim bolom otvori stegnuti dlan. Na dlanu je bio mali kesten koji mu je na koži ostavio ožiljak, kao da se utisnuo skroz u vene njegove. Zasuzi mu oko pa u čuđenju opet ispruži ruku a ruka više nije bila čovjeka zrelog, već malena dječaka nevinog sa kestenom u ruci. Ovo je san – pomisli čovjek a dječak u njemu se sretno nasmija.
– Dođi! Čeka te majka naša, požuri joj u susret, tako ju dugo vidio nisi – djevojčica ga je posmatrala očima u kojim su jezera bistra plovila, a vatra osmjeha njenog grijala je i njegovo srce sada. Uhvatio ju je za ruku i odpustio čovjeka tužnog, okrenu se iza sebe i vidje ga još, ko sjenu daleku kako je nagnuo glavu i ostao da spava na klupi jednoj. Potrčao je kroz livadu prepunu poljskog cvijeća, odjednom su i njegove noge bose milovale vlati trave rosne, potrčao je da dostigne drugove svoje, leptire malene što su krilima milovali dušu dječaka, vjetar ga je nosio kao da je od perja otpao. Osjećao je njenu ruku u svojoj dok su, oboje svjetlom obasjani, jurili po oblaku dječijeg sna, livadama zelenim djetinstva koje nikada istinski proživjeli nisu. Bez daha zastao je nasred livade cvjetne, sagnuo se da pomiluje tratinčicu a ona kao da je izvila vrat svoj dugi da poljubi njegove sitne ruke. Dječak se okrenu ka njoj, pratilji njegovog sna i upita ju tiho;
- Reci mi, kako se zoveš i zašto smo na livadi ovoj?
A ona se osmjehnu zvonko, kao da se srebro rasulo u grlu njenom i veselo mu odgovori:
– Moje je ime nada. Tražio si me čitavo vrijeme a majka priroda me pozvala sebi, da te čekam i obradujem ovim jutrom. U ruci svojoj nosiš znak izumrlog vremena, to teret je pretežak za tvoja malena leđa. Daj ga meni, da ga pohranimo u utrobu majke naše – ona zna da vrijeme više spavati neće, da budne su i tvoje sanje zakopane u prošlom ljetu.
On otvori ruku svoju i ispusti kesten u majčinu utrobu, spusti se kraj njeg i prekri ga zemljom tamnom, kao da ga je u deku mekanu zamotao da ga hladni vjetar ne bi ukrao iz utrobe njene. Osjeti kako mu kaplje kiša iz očiju zamagljenih, osjeti i ruku sitnu, nježnu i glas zvonki:
– Nemoj plakati, ovo nije rastanak već novo rađanje. Pohrani sjećanje tvoje u duboku utrobu majke svoje, prepusti joj sve svoje sanje i terete teške, zalij ih suzom svojom nevinom a ona će, plemenito nositi ga u dubinama svojim. Sve dok ne dođe vrijeme da rode se opet sanjari sretnoga lika, dječaci radoznalog srca. Iz utrobe majčine izrast će drvo i stablo jako a kraj njeg će djeca pronaći blago. Tu bit će i klupa jedna i mnoštvo snova po njoj će poteći, tu će se sanjati ljubavi nove, drhtati uspomene svete u novorođenoj aleji kestena tvoga.
Odjednom osjeti kako mu otvara ruku a miris mu otvori srce. Na dlanu njegovom ležala je ruža tamnocrvene boje, laticama prekrila je ožiljke i suze kože njegove. On podiže ruku i latice prinese usnama svojim, poljubi ih i zatvori oči svoje. Potrčao je za njom, djevojčicom bosih nogu, lebdio i leptirima društvo pravio, a nada se izvijala i pratila ih na svakom koraku njihovom. Osmjehivala se majka, zemlja tvrdoga lica a mehkoga srca dok je slušala radost koja se po njoj prosipala.
I dok se dječak u radosti svojoj udaljavao i u livadi nestajao, prošaputa sjenke glas a vjetar ga odnese do čovjeka sjetnoga, zaspalog lica na klupi što odnijelo ga vrijeme bivše. Zatrepera glas i prodrije duboko do duše njegove, tamo je i ostao skriven i utopljen;
– I kad te zarobe vremena tjeskobna a osmjeh se zaledi na usnama zime, ti šapni, pun istinske nade i vjere, moje ime. I smjenit će se stoljeća i proći će hladne zime, dok u tebi živi i svjetli ime moje – Ja bit ću vječno utočište tvoje.
