Vrijeme je nepredvidivo, kao i ljudi s kojima se srećeš. Hoće li oboriti pogled u znak podrške tvom oborenom i, nemogućem za shvatiti, pogledu, ili će pogledati ravno u oči iako i onima koje oduvijek znaš ne dopuštaš takav vid zaziranja u tvoj svijet, bol, neprilagođenost – sve što stati može u dva smeđa oka, često sjetna, rjeđe suzna. Sklanjaju li se, bježeći na stranu sokaka, suprotnu tvojoj, ili ti idu pravo u susret, oduzimajući ti šansu da se snađeš, odlučiš kojom stranom ti koračaš? Držiš li se čvrsto onoga što je tvoje, ili se povlačiš kada to isto gubiš, pa okrećeš glavu kada bivaš prepreka tom strancu na putu, kojeg prije njega ti izabra da njime hodiš? Misli su ti previše ispunjene razmišljanjima o sitnim, bezazlenim stvarima, ali možda one nose i veći smisao od toga, jer ipak vjeruješ da se ništa pod nebom ne dešava kao slučajnost, da nas sve vodi onamo gdje je davno zapisano da trebamo biti.
Proljeće zajedno sa svojom neodređenošću već otključalo svačiju kapiju, drveće okićeno mirisnim beharom umjesto snijegom, a slojevi odjeće djevojaka tanji uz mahrame vedrijih boja. Galama po avliji zamijenila tiho pripovijedanje uz peć. Dječije negodovanje što ih ne puštaju iz kuće po tmurnom vremenu pretvorilo se u neumorno jurcanje pod zrakama sunca. Poderanih, na mjestu gdje majke opipaju dječije prste pri kupnji nove obuće za dijete, bež sandalica, majice široke dovoljno da je nosi još tri ljeta, pantalona odavno preraslih i širokog osmijeha koji nadoknađuje ono što bismo vidjeli na prvi pogled, trči i otac, tada još dječačić. Trinaestogodišnjak, velikih snova u kojima tada, a ni u kasnijim, zrelijim godinama mladosti nije bilo maštanja o očinstvu, bar ne prije prve primljene plate koju je toliko snivao noseći pohabani ruksak pun papira ispunjenih rukopisom, na kojem bi mu pozavidjeli mnogi lokalni pisci i službenici toga vremena. Plavušan, borio se prebacujući čuperak s jedne strane na drugu i kvaseći prste vodom iz česme udaljene par koraka od njihove kuće, zalizivao kosu misleći da će ga takvoga, po njegovom shvatanju urednoga, ozbiljnije shvatiti i prigrliti stariji učenjaci u čijem se društvu priželjkivao kad god ima priliku nalaziti i upijati svaku njihovu riječ, pokret, nakašljavanje poput spužve, nesigurne u sebe, ali sigurne u svoje namjere i želje. Slabašnom, bilo mu je teško na leđima nositi onaj pohabani ruksak, a s lahkoćom se vraćao kući znajući da ga čeka majčina ruka na koju valja spustiti dječije usnice i tražiti odobravanje toplim pogledom. Pokatkad bi joj se razvukao i blag osmijeh ako su prethodno mati i otac sračunali mjesečne troškove i udaljili se od tema besparice i neophodne štednje, ili ako je majku vid dobro služio pa je uspjela isplesti džemper za onda kada zazimi iako je tek proljeće i saviti umorne bijele ruke koje će oživjeti djetinjim poljupcem kojeg očekuje čekajući kraj prozora i krijući se iza mirisa zavjese neobična veza. Od sestre tata je mlađi svega par godina, a još tada dok su bili tek bezbrižna djeca netaknutih shvatanja i rukom nemogućim za dohvatiti vidika, često joj je mijenjao oca koji se lavovski borio radeći za svaki komad hljeba, i onda kada je taj rad podrazumijevao odvojenost od onih za koje se borio i uvijek u srcu, među hladnoćom nosio kao jedino toplo parče, izgarajuće zbog slatke gorčine nedostajanja koje je uvijek, neupitno strujalo njegovim tijelom. Svo znanje kojeg je bio vlasnik, nesebično je dijelio sa sestrom, dajući joj do znanja kada griješi, s dosta više razumijevanja nego što bi otac imao, shvatajući njen svijet čije su temelje zajedno gradili i ispod čijih bi se ruševina znali skriti ako bi se oni poljuljali, ne gledajući ih kao nešto što će se obrušiti na njih i ugroziti im bezazlenost, već kao sklonište i priliku da smisle bolji, sigurniji plan i nauče iz grešaka i neopreznosti, ubuduće spremni na sve i ne više tako nedodirljivih stavova. Jednom ih otac, vrativši se s posla, zajedno s majkom uze za ruku i odvede, rekavši da oni sada idu trbuhom za kruhom, da ga uplakani više ne bi čekali i da bi se mogao priviti uz njih kada im je teško. Dječaku suze pokvasiše lice, ne bijahu dovoljno ojačao da shvati očeve dobre namjere. Brisao je lice kao da skida prljavštinu s njega i mahao kapiji kao da ona može oživjeti i povući ga da ne ide, da oko nje ne zarastu ruže, mahao je česmi i molio je da osvježi lice svakog umornog starčića koji kraj nje prođe. Mahao je onako kako mladići mašu obećanoj kada odlaze u asker, krio je krupne suze na sitnom licu kako ih samo majka zna sakriti kada se odvaja od djeteta. Samo što je sada on bio dijete koje se posljednji put oprašta s majkom – rodnim krajem i nastoji upiti svaki detalj pejzaža koji će mu biti utočište kada zatvorenih očiju poželi usniti ondje gdje mu je nepoznat cvrkut ptica i položaj mjeseca.
Opet zatvaraš oči, babo, opet se sjećaš onog cvrkuta, majčine mahrame i očevih koraka niz basamake kad se sprema poći i ostaviti tebi u amanet sestru i majčin sjetan pogled. Prošlo je, zavolio si i našu kapiju, ne ostavljaš me dugo u iščekivanju kraj nje kao što je tebe tvoj otac. Zajedno gledamo izlaske sunca i pričaš mi o mjesecu, o zvijezdama, o tome da ništa nije slučajno i da svi imamo svoje mjesto pod nebom, da nemamo svi priliku vidjeti zvijezdu padalicu, ali da svi imamo pravo željeti i nadati se. Uzeo si svoju diplomu i prvu, dugo sanjanu platu potrošio na oca i još većim dijelom na majku, jer je ona ušivala niti nade i strpljenja u vaša srca onda kada ih je otac rasipao svojom odvojenošću. Ispunio ti se i san o očinstvu kojeg tada i nisi sanjao, ali stojim pred tobom i od mene gradiš jačeg čovjeka od onog dječačića koji je na svojim plećima nosio teret preseljenja i prekinutog djetinjstva, prijeko potrebnog preranog odrastanja i sazrijevanja. Možda neko od onih prolaznika pred kojim ponosito uzdižemo glavu ili ponizno spuštamo pogled zna nešto o česmi koju ostaviste iza sebe i o ručicama koje zablistaše pod njenom vodom ili o ružama koje prkoseći vašem odlasku i sudbini, nastaviše plijeniti svačije poglede i osvajati mirisom dječicu da ih ubrane spuste u majčine ruke. Zato, ti otvori oči, babo i „Dođi, dođi, ko god da jesi, bilo da bježiš, tražiš ili lutaš, to više važno nije.“
