Čekajući pregled u bolničkom hodniku, imala sam osjećaj da su slike, pokreti i doživljaji oko mene poput ubrzanih scena na nekom filmu. Žurile su medicinske sestre gurajući kolica i krevete sa pacijentima, noseći u rukama mnoštvo papira, ljudi su se smjenjivali, a miris, onaj specifični bolnički zarobio je naše nozdrve. Tek bi se poneki doktor pojavio u bijelom mantilu, a pojedini pacijenti su mu pokušali prići, sa nadom da će im nešto pozitivno kazati za njihovo zdravstveno stanje. Oni su ih, odmahnuvši rukom, upozoravali da im ne prilaze, a pacijenti bi se razočarani, podvijenog repa vraćali na svoje mjesto u čekaonici. Takve scene su mi paralizovale i um i tijelo, i jedva se suzdržavajući da snažno vrisnem i upozorim zdravstvene radnike da su to ljudi koji su bolesni, nemoćni i da nije fer takvo ponašanje prema njima, prekinu mi tu namjeru i pogled mi zarobi nena u šarenim dimijama, bijeloj izvezenoj bluzi i šamiji na kojoj su visile lijepo izvezene kitice.
Posmatrala sam je kako krajičkom te lijepe šamije briše suze koje su se otimale iz njenih očiju, pa se spuštale niz staračko lice, boreći se da savladaju prepreke od velikih, urezanih bora. Pokušavam pronaći prave riječi da opišem uzdah koji joj se otme s vremena na vrijeme iz grudi, ali ne uspijevam, jer je nemoguće opisati. Ne znam zašto, ali u trenutku zaboravih na sve oko sebe i poželjeh da joj priđem i zagrlim je. Ustadoh da joj priđem, ali me zaustavi glas žene koja joj prva priđe. ”Halima draga, jesi li to ti? Vallahi te nisam vidjela ima deset godina. Što si to došla u bolnicu, kakva te muka natjerala?”, govorila je žena sjedeći pored nje. Ona podiže pogled, a nebesko plave oči, koje su imale odsjaj od suza, najljepše koje sam vidjela do tada, pričale su o bolu koji se krio u njenoj nutrini. Priđoh bliže, da čujem kakvu bol skriva i saznadoh da je teško bolesna, ali nije to njena najveća muka, jer je više brine njen Omer, koji ko biljka živi pet dugih godina. A ona o njemu brine, nema ko drugi. Sin u Americi, nit se javlja, nit dolazi, a njen Omer dušu ispustit ne može; nada se vidjet će sina posljednji put. Slušam je i plačem, dok pokušavam pronaći neko rješenje za nju, za njenu bol, ili makar ideju da pronađem i sprovedem u djelo, da joj olakšam.
Prozvaše moje ime i prezime, moj je red za pregled. S teškom mukom uđoh u ordinaciju, jer ostade mi nena Halima. Prilazeći stolici za pregled razmišljala sam samo o jednom, da nena Halima ne ode dok izađem. Doktor je pričao, a ja sam ga onako ko u polusnu slušala, nestpljivo čekajući da završi. Žurnim korakom izađoh i odahnuh kad ugledah da je nena Halima i dalje na stolici. Sjedoh još bliže njoj i saznadoh nove informacije. Životare od Omerove penzije. Kuća je u lošem stanju, ali zahvaljuje nena Allahu na svakom iskušenju. Prozvaše i nenu Halimu i nekako se iskoprca iz stolice i gegajući se uđe u ordinaciju. Ostadoše joj papiri. Podigoh ih i pročitah njeno prezime i adresu i to me smiri. Ušla sam za njom da dodam papire, a ona me blagosivlje. Vidjeh tada i njen osmijeh.
Nena Halima ukrala mi je srce, ne znam zašto, ali zavoljeh je odmah. Ulazeći u kuću, ispričah mami sve u najsitnije detalje, i zamolih je da uradimo nešto da olakšamo neni Halimi.
Tog istog dana mama ispuni moju želju i nađosmo se u poslijepodnevnim satima u kući nene Halime. Gostoprimstvo koje smo doživjeli od nje još više ojača moju ljubav prema njoj. Uđosmo u dnevni boravak. Na starom drvenom kauču leži Omer, nepomično gledajući u jednu tačku na niskom plafonu. Prostorija topla, na šporetu smederevcu kuha se čaj, a miris tih ljekovitih biljaka širio se zrakom. Nisam imala snage izustiti niti jednu riječ, ali moja mama, lomeći prste na rukama počela je razgovor. Uživajući u posebnom ukusu čaja, vrijeme je proletjelo. Nena Halima me zamoli, da preko onog čuda, misleći na laptop i internet, pronađem njenog sina Ahmeda i veli, ”zapiši na papir šta mu mati poručuje. Ovako mu napiši, šćeri mila: ‘Dragi moj Ahmede, džigarice majkine, jedino čedo moje, čeka te babo da te vidi pa da dušu ispusti, a ni mami ti smrt nije daleko. Ta Amerika, nama čemerika, uze nam te. Zna mati da imaš posla, al’, Ahmede moj, željni te ostadosmo. Evo, mati ti skuplja pare cijelu godinu pa kupim orahe i napravim baklavu za oba bajrama nadajuć se da ćeš mi doć. Tebe sine nema. Ne zamjeri ti mati, al’ želim ti pomirisati još jednom kosu, svilu moju. Želi te mati još jednom zagrliti i osjetit miris tvoj. Na tvojoj odjeći nema više tvog mirisa, jer sam godinama udisala taj miris da ne zaboravim kako mi moje čedo miriše. Istrošila sam ga, sine moj, prečesto sam udisala. Mi imamo sve, nemoj se sekirat, al’ nemamo zdravlja pa smo u strahu da ćemo preseliti na onaj svijet, a da te ne vidimo. Ostasmo te željni, Ahmede moj, sunce majkino! Et, ako ti nije zahmetli javi po ovoj šćeri da si živ i zdrav, pa ćemo lakše dušu ispustit, ako ne možeš doći. Selame te babo Omer i mati Halima.”
Pisala sam jedva držeći olovku u ruci, a od suza nisam vidjela bijelu hartiju koju mi je nena Halima dala da na njoj pišem. Ali, zapamtila sam svaku njenu riječ. Sa obližnje džamije čuo se ezan za akšam-namaz. Kad smo mama i ja napustile kuću, nismo progovorile ni jednu riječ na putu do kuće. Ulaskom u kuću, uzela sam laptop i odmah se dadoh u potragu za Ahmedom. Ukucavši ime i prezime, Facebook mi ponudi jednog Ahmeda sa tim prezimenom. Sretna, jer sam ga pronašla, napisah mu poruku u inbox, doslovno svaku riječ njegove majke. Nestrpljivo sam čekala da vidi poruku i poslije petnaest minuta vidio je. Tu noć ništa nije odgovorio. Razočarana, slomljena, umorna i iznemogla od tuge otišla sam na spavanje. Nisam mogla zaspati do sabaha, a onda sam utonula u san.
Rano ujutro probudili su me sunčevi zraci koji su se uporno probijali kroz prozorsko staklo milujući moje lice. Ugledavši Ahmedovu poruku, bila sam sigurna da je i sunce bilo moj saučesnik u ovoj priči, nije me budilo bez razloga. Otvorih poruku u kojoj je pisalo: ”Poštovana, hvala Vam što ste mi napisali ovu poruku. Duboko me potresla. Razmišljao sam satima šta da napišem i nisam smislio, opet Vam pišem spontano. Recite mojoj miloj majci i poštovanom ocu da sam živ i zdrav i da je sve, hvala Bogu. dobro. S tugom u srcu moram napisati da nažalost ne mogu doći da ih posjetim, ali sam u mislima sa njima. Vas bih zamolio za jednu uslugu. Poslat ću novac na Vaše ime, a da Vi mojim roditeljima platite sve što je potrebno. Zamolio bih Vas da im obezbijedite prevoz i do bolnice, te da pronađete neku ženu koja će im pomagati u kući. Sve ću ja to platiti, a Vi ćete, ako Vam to nije problem obavještavati o mojim roditeljima. Bio bih Vam vječno zahvalan. S poštovanjem, Ahmed.”
Ne znam kako sam se osjećala nakon pročitane poruke. U trenutku osjetih razočarenje, jer ne može doći i malo mi zasmeta što misli da novcem može sve riješiti. U drugom trenutku osjetih sreću, jer će se nena Halima smiriti kad čuje da joj je sin živ i zdrav. Umiri me i saznanje da ću im uz pomoć njegovog novca olakšati teško stanje bolesti.
Uputih se odmah kod nene Halime. Dok sam joj prepričavala razgovor sa njenim sinom, plakala je od sreće jer joj je njeno čedo živo i zdravo. Prekinu nas neki čudan krik dede Omera. Priđosmo mu brzo. Ugledasmo suzu iz lijevog oka. Čule smo posljednji ovozemaljski udah dede Omera. Zauvijek je zatvorio svoje umorne oči. Shvatile smo da je čuo naš razgovor i ispustio dušu nakon saznanja da mu je sin dobro.
Ahmedu sam slala sve informacije, ali i fotografije. Zamolio me da njegovoj majci ne pokazujem njegove fotografije, ubijedivši me da bi je to ubilo. Poslušala sam ga, jer sam se bojala da neni Halimi ne stane srce. Ahmed je pomagao novčano majci, našli smo joj ženu koja je dvadeset četiri sata brinula o njoj, a ja sam svaki slobodni trenutak bila uz nju. Kako sam je samo voljela.
Ubrzo, poslije dva mjeseca moja divna nena Halima napustila je ovaj svijet s osmijehom na licu. Teško podnesoh njenu smrt. Došavši kući, odlučih da Ahmedu napišem poruku i obavijestim ga o smrti majke. Pisala sam gušeći se u suzama. Znala sam da će i Ahmeda sve to teško potresti, ali nisam imala izbora, morala sam mu javiti. Odmah je pročitao poruku. Dugo se vidjelo da tipka svoju poruku. Čekala sam da se poruka pojavi, da je pročitam i pružim mu riječi utjehe. Ni slutila nisam šta će pisati u njegovoj poruci, a pisalo je sljedeće: ”Poštovana Selma, oprosti mi što će moja poruka biti duga i što ću ti oduzeti vrijeme. Prije šest godina i dva mjeseca umrla je moja majka. Tih godina, dok je ležala bolesna, radio sam na velikom projektu i nisam imao vremena doći u Bosnu da je vidim. Zavaravao sam sebe da ću imati vremena da je vidim kad sve završim. Mislio sam da ako majci obezbijedim svu potrebnu njegu, ispunio sam svoju misiju. Jednog dana dobio sam poziv od sestre da je moja majka umrla. Umirala je, dozivajući mene. Ja nisam došao, jer mi je projekat bio važniji. Njena smrt me ubila. Plakao sam danima i noćima dozivajući majku da mi oprosti, moleći dragog Boga za oproštaj. Zatvorio sam se u kuću i pao u tešku depresiju. Nisam mogao sebi oprostiti. Onda sam jednu večer dobio tvoju poruku. Poruka me šokirala. Pitao sam se je li to znak od Boga i moje majke da, pomažući drugoj majci, skinem sa sebe taj, za mene, smrtni grijeh. Vidjela si da dugo nisam odgovorio, jer sam bio u šoku. Nakon sati i sati suza i razmišljanja, odlučio sam da na neki način usrećim te nesretne roditelje. Nisam želio da joj pokažeš moju fotografiju, jer bi majka Halima shvatila da nisam njen sin. A ja sam je zavolio čitajući tvoje poruke o njoj i gledajući fotografije. Postala je i moja majka. Oprosti mi što sam lagao, jer sam imao najbolje namjere. Želio sam im olakšati, usrećiti ih bar malo i pomoći im da spokojno završe svoj život. Majka Halima me izvukla sa dna depresije. Usrećila je jednog Ahmeda svojom ljubavlju majke. Opet sam slomljen, jer sam teško podnio njenu smrt. Ali, saznanje da sam ispunio njene želje gura me naprijed, da živim s osmijehom. Hvala ti do neba što si bila dio ove priče. Poslat ću ti novac za dženazu moje majke Halime i dostojanstveno je isprati u vječni smiraj. Nadam se da je njen sin Ahmed živ i zdrav i da nikada neće saznati za teške muke njegove majke, jer to saznanje ubija. U nadi da ćemo ostati u kontaktu, šalje ti selame vječno zahvalni Ahmed.”
Ne sjećam se koliko puta pročitah njegovu poruku. On nije bio Halimin sin, on je bio neko drugi ko je zbog smrtnog grijeha, kako ga je on doživljavao, zbog svoje majke, želio se iskupiti za sve što je propustio sa svojom majkom.
”Ahmede, iako si neko drugi, a ne Halimin sin, hvala ti. Učinio si jednu majku sretnom, bar u posljednjim trenucima i sigurna sam da su ti oprostili i Bog, i majka”, napisala sam mu od srca. Sudbina ili slučajnost ne znam, ali znam da je jedna laž usrećila ljude, laž sa dobrom namjerom.
Selma Memić, Prva nagrada
