To je bio neko drugi

JU Specijalna biblioteka Behram-beg

U kućerku, sam bez žene i djece, kraj prašnjava puta, živio je djed Hasib. Ljudi za njega kažu da nikad u životu nije bio dobar. Nikom ništa nije htio pokloniti, niti dati na veresiju; nikad lijepu riječ uputiti. Bio je strah i trepet za djecu, kavgadžija i škrtica da mu nema ravna. Zato su mu ljudi davali ružna imena: Nalet, Baksuz, Ugursuz, Ludi Haso… Bio je vrijedan taj čovjek, ali je njegova priroda bila toliko hladna da ni ono što je stvarao i radio nije moglo da zasija u pravom sjaju jer niko,  sem njega, nije moga da vidi i uživa u ljepoti koja je nicala tu  pred njim.

Bio je vitalan, u kasnim sedamdesetim, pa je sve u avliji bilo čarobno lijepo, kao da je sa slike precrtano. Imao je lijep vrt. Turski karanfilčići su opijali mirisom, a šeboji, narcisi i kadifice nadaleko nisu bili kao njegovi. U avliji  su još rasli: jorgovan, ruža i jasmin. Zato je ljubomorno čuvao sve svoje. Bojao se da mu tuđa kokoška ne zaluta i uništi cvijeće, da se mačka ne navadi dolaziti na stepenac, verandu ili prag, da mu djeca ne polome grane ili oberu voćke. Ogradio se nekim nevidljivim zidom svoje hladnoće pa ga nisu mnogi voljeli.

”Kako je ovdje lijepo”, uzdisali smo mi dok smo uživali u predivnom pejzažu. Zelena trava nije mogla zelenija postati, podšišana, avlija pometena, voćke u bijelo okrečene. Sve po tabijatluku. Kao da je kakva žena sređuje. U njegovom voćnjaku voćke su bile posebno sočne, ali djed niti ih je brao, niti ih je dao drugima da beru, a nama djeci zapale za oči baš te njegove jabuke, kolačuše, žute  kruške  jeribasme i mirisne zerdelije. Mi bismo htjeli puna njedra da nakupimo tih njegovih voćaka pa da se sladimo do večeri, jer su nam voćke njegove uvijek izgledale i sočnije, i jedrije, i ljepše. Iako smo smišljali planove kako da dođemo pod njihove grane neopaženi, dok čiča spava ili kada smo mislili da ga nema, uvijek bi nas njegovo oko sokolovo snimilo ili bi nas nešto pogodilo dok smo u sebi likovali jer smo neopaženo došli do blaga.

Voće je propadalo, a on ga nije jeo, a nikom ga nije ni davao.

Kad smo se igrali ispred njegove kuće pa nam je lopta slučajno odletjela u njegovu avliju, znao je da nas dobro naruži, da nas vodom polije ili nam probuši loptu i još nas napanjka roditeljima. On nikog nije volio niti htio u svojoj blizini. Niko mu nije ni dolazio. Kao da je bio dovoljan sam sebi – ni prolaznike ni komšije nije zarezivao. Oni su ga selamili, pitali za zdravlje, a on je samo šutio. Kao da ih nije čuo. Niko mu nije dolazio i nikom on nije odlazio.

Čudan djed!

Ni životinje nije volio. Marškao ih je sa kućnog praga. Psovao je svijet, skupoću, vrućinu…

Dani su brzo prolazili i sunce, lijepo žuto sunce, zamijenili su hladni vjetrovi, oluje i kiše. I zima je ubrzo došla. Ovdje je ona oštra, hladna i pet puta surovija i ne štedi nikoga. Te se zime djed razbolio, a kako nikog svog nije imao, zavukao se u kuću i bolovao sam. Bilo je dana kada nikako nije mogao ustati iz postelje, a nije imao nikoga da mu barem šolju čaja ili tople čorbe napravi, jer za života nije to ni zaslužio. Sebičnost je uzela svoj danak. Znali smo da je živ samo kad bismo vidjeli kako narandžasta svjetlost žmiri u jedinoj sobi koju je imao. Kada je martovsko sunce počelo da kopni snijeg sa krovova kuća i iz zemlje probudilo ljubičice i iznjedrilo žute jagorčevine, izašao je i djed Hasib iz kuće, blijed, suhonjav i poguren, ali vedriji, pitomiji i drugačiji, da se prepoznati nije mogao. Osmjehnuo se vrapcu, koji je stao na tarabu, pomilovao mačku što se meškoljila na suncu, rukom poselamio prvog komšiju.

Bio je to neki drugi Hasib, koji se pojavio s proljećem!

Djed je, naime, dok je trajala zima i ledeni njezin dah sve smrzavao, mogao nadugo i naširoko da razmišlja o svom životu. Shvatio je da mu valja otići na onaj svijet, a da za života nije bas činio dobra djela, pa se uplašio.

Ko će meni hizmetiti? Ja ni djece nemam, a kod ovih čestiih ljudi ništa nisam zaradio. Ko će me obilaziti? Ko će mi drva cijepati?, mislio je stari Hasib, sebe cijelo vrijeme koreći jer je bio sebičan. Baš sam bio cjepidlaka. Smetao sam sam sebi. Kao da će mi ko moje pojesti, odnijeti, razmišljao je on. Tako se tog proljetnog dana, koji je bio posebno lijep, sunčan i vedar, osjetio po prvi puta nesretan i usamljen. Shvatio je da je cijelo vrijeme pogrešno zivio.

Moj život je prošao uzalud, uzdahnuo je i zaplakao kao malo dijete. Ko će mi na dženazu doći kad sam živio samo za sebe?

Onda pogleda drvo jabuke. Napravit ću ljestve. Skovat ću ih od one dvije letve što sam ih prošle godine kupio i pozvat ću djecu neka se igraju i u jesen neka je oberu. Djeca i proljeće oživit će moje dvorište. Učinit ću dobro djelo i bit ću bolji čovjek. Makar sad, ako nisam prije. Meni će to puno značiti, a djeci i roditeljima bit će to radost, a kolači prava poslastica. Zar je trebalo da budem neosjetljiv, hladnokrvan i sebičan? pitao se opet. Koliko puta mi je zasmetala dječija igra, njihov osmijeh i cika, a nije trebalo. Trebao sam da pustim da me opet prožme čar odrastanja i djetinjstva. Ja sam mogao da sjedim na stepencu i gledam kako oni igraju lopte po prašnjavom putu, a ja sam galamio, želio tišinu. Podigao sam oko sebe zidove i nisam volio život. Kako čovjek može biti zatvorena i hladna srca, pomislio je, a ne zna da se sam lišava dobrote i ljepote življenja. Ne zna da treba da bude neko ko će za života da čini mala, velika djela, da svojim primjerom uči druge kakav čovjek treba biti. Sebičnost je nastanila moje srce, ja joj moram reći zbogom. Rado ću to učiniti. Živjet ću od danas novi, drugi život i bit ću novi ja. Ovaj Hasib nije valjao ni sebi ni drugima. Sutra ću otvoriti kapiju i pozvati sve komšije. Neka djeca trče po avliji, beru cvijeće, ljuljaju se na ljulji, koju sam jučer dovršio za njih, penju se na voćke. Odrasli neka sjede do zore, pa pričamo. I životinje ću pustiti neka trče, mjauču i laju. Volio bih da čujem i slavuja da me njegova pjesma opije.

Hasib kao da je predosjetio da mu se bliži kraj, iskoristio je zadnju priliku da se iskupi na ovome svijetu i da barem na kraju bude neko drugi, bolji, da bude insane, jer ništa u raku neće ponijeti. Ostat će poslije njega i cvjetovi i jabuke i ograda i kuća i voćnjaci, samo njega neće biti. Htio je da izbriše onaj plašt hladnoće kojim je godinama bio zaogrnut i da se poveze sa ljudima. Sutradan se iskupilo čitavo selo kod Hasiba. Bio je on sretan i zadovoljan kao nikad prije. Pjevalo se, pričalo, igralo, a njemu je u grudima srce igralo od sreće. Navečer, kad je ispratio i zadnjeg gosta, pao je na postelju. Više se nije probudio. Našli su ga ujutro kad su htjeli da popiju kahvu razgovorušu. Legao je i posljednji put sklopio oči zadovoljan jer je spoznao promjenu u sebi.

Bio je to drugi Hasib!

Amira Hukić, Treća nagrada

 

Najpopularnije