Bio je ljut i isfrustriran. Nekada je zarađivao mnogo više, a sad, kao da se sve urotilo protiv njega. Mračne misli su se kovitlale u Kemalovoj glavi, tjerajući ga da razmišlja, o više, o načinu na koji bi mogao povećati profit svoje firme. Redovno je iskaljivao bijes i razočarenje na svojim radnicima, ne postavljajući pitanja, bez razmišljanja, osuđivao njihov način rada i posmatrao ih kao krivce za neuspjeh firme. Međutim, ako bi firma ostvarila profit, sve zasluge bi pripisivao sebi, a radnički proliven znoj i trud bi izblijedio negdje u magli. Taj balans između uspjeha i neuspjeha u poslovanju, između dobiti i gubitka bio je sasvim normalan, ali za Kemala, kome je firma bila jedini izvor ”sreće”, to je bio enormni poraz. Kemal nije bio oduvijek takav, ali su ga određene okolnosti promijenile. Nekad je to bio čestiti mladić iz fine porodice. Redovno je pomagao drugima, te bio primjer svojim vršnjacima. Međutim, sve se promijenilo nakon što je pokrenuo vlastiti biznis te ušao u poduzetničke vode, a da još uvijek – psihički – nije bio spreman. Na početku je bilo teško, ali nakon što je počeo ostvarivati golemu zaradu njegovo prethodno dobročinstvo zamijenila je oholost i pohlepa za novcem. Nije više pristojno, s osmijehom na licu, prolazio čaršijom, već namrgođen, hladnog pogleda i uzdignutog nosa. Poznanici su mu ubrzo postali stranci, a ni njega više nisu mogli prepoznati. Sada je to bio neko sasvim drugi.
Sa radnicima nije želio lično razgovarati, već je za to imao ovlaštene ljude. Radnici su već duže vrijeme bili pod pritiskom zbog bezgraničnih Kemalovih očekivanja. Oni su uvijek radili najbolje što umiju, ali pohlepnoj je duši i to bilo malo. Prema svojoj porodici bio je izrazito nemaran, te nikad nije imao vremena za njih. Jedne večeri, dok je računao, bilježio, prebirao po gomili papira, tražeći način za povećanje profita, prišla mu je najmlađa kćerka Nejra. Upitala ga je za bajku, koju joj je obećao pročitati prije spavanja.
”Zar ne vidiš da imam posla, Nejra?!”, ljutito je povikao. Nejra je dugo gledala u njega, stežući u ruci plišanog medu, a zatim se suznih očiju vratila u svoju sobu.
Volio je taj osjećaj moći, dok je prebirao po novčanicama i žudio za još! Stalno je sebe napominjao da ostali žele biti poput njega i da mu zasigurno zavide, pa zbog toga mora biti još imućniji. Novac mu je trebao služiti, ali zapravo je on služio novcu. Njegova supruga je već duže vrijeme razmišljala o razvodu. Gušila ju je njegova neobzirnost, pohlepa i oholost. Nije to više bio isti čovjek za kojeg se udala, sada je bio stranac. Najviše se bojala za djecu, te je bila spremna zauvijek otići vodeći i njih sa sobom, ali se nadala da će se jednog dana promijeniti. Ubrzo se pročulo za Kemalovu lošu narav, iako je stalno pred poslovnim partnerima glumio dobricu, a i to sve zarad profita. Nakon toga je prodaja naglo opala te su partneri izgubili interes da sarađuju sa njegovom firmom. Za sve to je Kemal, kao i uvijek, okrivio radnike, govoreći im da su bezvrijedni i da se ne trude dovoljno. Nakon toga su radnici, pod vodstvom lidera grupe, iskusnog radnika Ismaila, kolektivno odlučili napustiti firmu. Oni su bili srž proizvodnje i znali su da bez njih firma neće opstati. Kemal je bio u beznadežnoj situaciji. Pokušavao je svim snagama vratiti proizvodnju u život i ostvariti prodaju, ali nije uspijevao. Shrvan, ispunjen bolom, nakon nekoliko mjeseci, bio je primoran zatvoriti firmu.
Otišao je kući i dugo zurio u jednu tačku na zidu. Počela su navirati sjećanja o nekadašnjem čestitom mladiću, koga su svi rado pozdravljali na čaršiji, a sad je samo pohlepni gazda koji nema čemu više da se veseli. Kao da je odjednom progledao, stideći se samog sebe i svoje pohlepe. Nemoćan, pun pokajanja, briznuo je u plač. Prišla mu je supruga i zagrlila ga, a zatim rekla: ”Mogao si puno više izgubiti od te firme!” On je pogledao, te pognute glave izustio: ”Oprosti mi! Srce mi je bilo slijepo. Od blještavila prolaznih stvari nisam mogao vidjeti sjaj istinskih vrijednosti.”
Te večeri je pročitao bajku svojo kćerki Nejri. Ona mu se nasmiješila a zatim utonula u duboki san. Narednog dana, prošetao je čaršijom, kao sasvim drugi čovjek. Hodao je postiđeno, sa kajanjem u srcu. Shvatio je da je porodica važnija od posla, da je novac bitan, ali da njemu ne treba pristupati sa pohlepom te da čisto i dobronamjerno srce ne smije imati u sebi ni trun oholosti. Nikad nije kasno za promjenu, pa je i on odlučio biti neko drugi.
Na čaršiji ga je spazio radnik Ismail, začuđen, odlučio mu je prići i pozdraviti ga. Kemal ga je pogledao a zatim rekao: ”Oprosti mi, Ismaile! Bio sam nepravedan prema tebi i ostalim radnicima. Volio bih kad bismo se svi mogli negdje sastati pa da vam se lično izvinim za svoja nedjela.” Ismail je bio šokiran njegovom izjavom. Nije mogao vjerovati šta čuje. Nekako zbunjeno i zabrinuto ga je upitao: ”Šta Vam se desilo? Niste više kao prije!” A on je na to s osmijehom odgovorio: ”To nisam bio ja, to je bio neko drugi, moj dobri Ismaile!”
Sedina Tursunović, Druga nagrada
