Sretan roditelj
Žena je požurila na autobus. Nosila je teški kćerkin ruksak i kesu sa tek kupljenim kiflama. Broj 17 je uvijek pun. Vozi za Breku gdje su Klinički centar i škola za gluhu djecu. Sarajlije znaju da je taj autobus u osam sati uvijek pun gluhe djece i njihovih roditelja. Žure oni u svoju školu… Žure oni iz svih dijelova grada u školu, koja im je poput drugog doma, gdje se svi raduju jedni drugima. Žena je za ruku vodila djevojčicu. Arijana ima trinaest godina, dugu plavu kosu i kohlearni implantat, ugrađen prije osam godina u Beogradu, ali je majka još uvijek poput malene djevojčice mora držati za ruku. Majka i kćerka su se ugurale kroz jutarnju gužvu do praznih sjedišta u zadnjem dijelu autobusa. Tu je žena sa kćerkom zauzimala mjesto svakog jutra, i po nekom nepisanom pravilu, to je sjedište nju čekalo. U autoubusu je posmatrala Arijanine prijatelje iz razreda. Dječak Šaban je sam dolazio sa Ilidže i bio je važan pred ostalom djecom koju su u školu dovodili roditelji. Do prošle godine ga je u školu dovodila nana, udovica iz Srebrenice, koja je sa kćerkom preživjela najgore ratne strahote. Zet joj je stradao i ona je kćerki pomagala vodeći brigu o njenom sinu Šabanu i još četvero djece. Žena je razmišljala kako ona Arijanu nikada neće moći pustiti samu na put do škole. Dobrinja je daleko od Breke, a Arijanine nesigurne noge i skoro paralisana lijeva ruka ne mogu same stići do škole. Stisnula je Arijaninu ruku i zadržala suzu u plavom oku.
Ni Nađa, koja se sa nanom smjestila na sjedište ispred njih, nikada neće moći sama poći u školu. Ta djevojčica koja ne priča i u čudnom začaranom spektru autizma je jučer je nacrtala svoju školu. Crtež je pobijedio na likovnom takmičenju pa su u školi svi bili veseli. Nana jutros nosi kolače da počasti djecu u školi, uzmirisali su se kolači u autobusu i zato će Nađinu nanu pitati za recept. U autobusu su se izmiješali različiti putnici. Nisu u njemu samo gluha djeca, tu su i pacijenti obližnje bolnice koji žure na pretrage, nalaze ili Boga pitaj po još šta što može umanjiti njihovu bol i popraviti njihovo zdravlje. Izmučeni su gužvom i neudobnom vožnjom. Nerviraju ih djeca koja ranom zorom puštaju neobične zvukove i mašu rukama jer pričaju na znakovnom jeziku. Žena osjeti njihovo nestrpljenje dok čekaju da školarci na svojoj stanici ispred škole napuste autobus. Razumije ih u nestrpljenju životne borbe za zdravlje i snagu. Ona dugo već ne misli na sebe i na svoje zdravlje. Misli samo na Arijanu. Otkad je iz Srbije došla u Sarajevo naslušala se mnogobrojnih priča i sudbina roditelja čija djeca pohađaju nastavu u školi za slušno oštećene učenike.
Toliko različitih sudbina ne bi mogao ispričati ni najvještiji književnik a kamoli ona. Prepričava ih ona poslije svojim rođacima kako bi razumjeli svoju sreću što su zdravi i što im djeca nemaju nikakve poteškoće. Različite poteškoće se mogu pretvoriti u prednosti, bila je u to duboko uvjerena od kada je našla prijatelje sa mukom sličnoj njenoj. Muka se pretvorila u sitnice koje radost čine. Male radosti dan za danom guraju živote slušno i govorno oštećene djece naprijed u borbi za izgovorenu riječ i rečenicu više, za samostalno napisano slovo i nactan crtež. Različitosti bogate i hrane dušu, jačaju insana kada misli da posustaje. Kada djeca uđu u razrede, žena će popiti kahvu sa drugim roditeljima. U zajedničkoj sobici, prostoriji za roditelje u školi, sačekat će sa njima kraj školskog dana. Roditeljska soba se puni roditeljskom ljubavlju. Riječ po riječ razmjenjuju temu o operisanom djetetu, o visokoj temperaturi i neprespavanoj noći, o jedinici iz matematike, o nastavnici koja je promijenila boju kose… Da bi bili sretniji, šale se na svoj račun ili na račun svoje djece. Nikada nisu uvrijedili tuđe dijete jer znaju da se u dijete ne dira; dijete je sveto, bez obzira što njihovu djecu drugim očima gledaju u onom autobusu broj 17. Slično je i na gradskim ulicama. Prepoznaju ih u šetnjama ili na pijaci. Teže i sporije se kreću jer su umorni od stalnog ispričavanja zašto njihovo dijete viče, maše rukama ili se ne pozdravlja. Na licu imaju boru više i nur kao trag dobročinstva.
Biti roditelj djeteta sa posebnim potrebama znači biti roditelj sa velikim srcem i malim potrebama. Potrebno ti je malo razumijevanja i strpljenja od drugih da bi iškolovao dijete. Potrebno ti je brdo papira i dokumentacije da bi imao obećana prava i da bi te oni oko sebe ispoštovali kao ravnopravnog člana zajednice. Čitav život se trudiš da dokažeš da manje ne vrijediš zato što je tvoje dijete različito od toliko druge zdrave djece. Pitaš se zašto baš ti imaš to različito dijete i propituješ grijehe i genetiku predaka. Milion pitanja bez odgovora; miriš se sa samim sobom da bi se radovao životu i danu kada te duša boli i kada bi sve što imaš ostavio i pobjegao negdje daleko. Toliko daleko da te nigdje ne mogu naći. Živ bi se sakrio od tuge i nepravde bilo gdje, možda u najgušću šumu i pustu pećinu. Tako se osjeća roditelj kada nema podršku i kada je iznevjeren od onih koji su dužni da mu pomognu jer debelo zarađuju na njemu kroz različite vladine i nevladine organizacije i dušebrižnike. Bez mrvice morala oni pohlepno zgrću pare na nemoćnoj djeci i njihovim roditeljima. Novine o tome malo ili nikako pišu, kriju bruku i sramotu ljudskog roda, gdje čovjek bogatstvo stiče na veličini nečijeg bola. Strašan je grijeh vladara i politike o kome oni nemaju vremena da razmišljaju dok grade vile na brežuljcima oko grada obilazeći ih luksuznim automobilima. Da iko od njih hoće doći u autobus broj 17?! Malo da se gura i putuje sa roditeljima i djecom sa različitim poteškoćama, da samo jedan dan priđe nekom ko slabo čuje, nekom ko slabo vidi, nekom ko slabo hoda. Kako bi izgledao susret sa djecom iz autobusa broj 17? Možda bi bogati ustuknuli, možda bi izašli na prvoj stanici sa suzama ili sa bezbrižnim smijehom.
Nije roditelju u školskoj sobici krivo što bogatiji i jači ne misli na slabijeg i nemoćnog. Nema on vremena da misli o ljuskoj nepravdi i sebičnosti. Roditelj se danas veseli što je njegovo dijete u školi, što ima drugove u igri i osmijeh na licu. Polako će kući kada se časovi završe. Ponovo će ući u autobus umoran i sretan. Bit će ponosan na one koji su različiti, a tako posebno dostojanstveni u životu koji je Bog ljudima darivao.
Dženita Hrnjičić, Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu[1]
[1] Drugonagrađena priča na ovogodišnjem konkursu Biblioteke, koji se raspisuje svake godine povodom 23. aprila – Svjetskog dana knjige i autorskih prava.
