Dolaskom Austro-Ugarske u bosanske krajeve 1878. godine, ne prilagodivši se novonastalnoj situaciji, Bošnjaci su se našli u rascjepu između dva različita kulturno-civilizacijska kruga: zapadnoevropskog i orijentalno-islamskog. Jedni su beskompromisno branili tradicionalan stil života, dok su se drugi odricali tradicije i bespogovorno prihvatali sve zapadne tekovine. Tada su konzervativni krugovi pisali o islamu bez dovoljne upućenosti u savremena pravila akademskog pisanja, a modernistički krugovi bez dubinskog poznavanja islamskog učenja. U takvom intelektualnom metežu rijetki su bili oni koji su uspijevali da nađu mjeru ̶ zlatnu sredinu između starih tradicionalnih i novih zapadnih vrijednosti.
U dotičnom tranzicijskom dobu izašla je 1931. godine u Beogradu knjiga Muhamed a. s. i Kur'an, koja predstavlja jednu od prvih naših savremenih sira (životopisa Muhammeda, a. s.) napisanih na bosanskom jeziku. Autor je Osman Nuri Hadžić (1869-1937), bosanski književnik i publicist.
Djelo je podijeljeno na 24 glave: Uvod; I) Arabija i arapski narod prije Muhammeda a. s.; II) Muhammed a. s. u Mekki; III) Muhammed a. s. u Medini; IV) Muhammed a. s. ličnost; V) Kodifikacija Kur'ana; VI) Osnovne dogme Kur'ana; VII) Religiozno-moralni propisi Kur'ana; VIII) Socijalno-pravni propisi Kur'ana; IX) Kur'an o Božijim poslanicima prije Muhammeda a. s.; X) Kur'an o Isau a. s.; XI) Hadis (Sunet); XII) Vjerske dužnosti i obredi; XIII) Fatalizam, predestinacija i sloboda volje; XIV) Tolerancija i vjerski fanatizam; XV) Sveti rat i ropstvo; XVI) Kult svetih i mrtvih; XVII) Žensko pitanje i brak; XVIII) Nošnja; XIX) Ostali svijet u vrijeme Muhammeda a. s.; XX) Postanak arapske teokratske države ̶ halifata; XXI) Prva četiri Muhamed a. s. nasljednika; XXII) Organizacija i unutrašnje uređenje halifata; XXIII) Dogmatički i pravni sistemi u islamu i naši muslimani.
Sira je bila prvobitno namijenjena nemuslimanskoj čitalačkoj publici. Autor je želio, između ostalog, da zapadnjačkom naučniku skrene pogled na prave izvore, da ga potakne da duh islama istražuje iza tolikih veličanstvenih spomenika islamske kulture, a ne iza harema, invazija i terevenki. U djelu je otvoreno kritikovao savremeno islamsko društvo zbog pasivnosti u rješavanju općečovječanskih problema, ali je prigovarao i zapadnjačkim naučnicima zbog njihovog neobjektivnog stava naspram islama i islamofobnog odbijanja saradnje s islamom.
Iako pisac negira nadnaravni aspekt Poslanikove misije (mudžize, Miradž i sl.) i većinski dio vjerovjesničkog hadisa, negativno se izražava o tesavvufu i prvim halifama, posebice o h. Omeru, h. Osmanu, h. Aliji i h. Muaviji, te katkad griješi u iznošenju historijskih podataka, ipak je ovo djelo značajno, jer je Hadžić u turbulentnom vremenu, kao istaknuti član akademske zajednice, stao u odbranu islama kao vjere čistog monoteizma, Muhammeda, a. s., kao posljednjeg u nizu Allahovih poslanika i Kur'ana kao Božije objave. Stoga, ne treba da čudi da je Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ u Sarajevu 1968. godine pripremilo drugo izdanje ove sire s manjim i neznatijim izmjenama terminologije te uredničkim objašnjenjima i napomenama na kraju knjige. Te izmjene odnose se isključivo na prilagođavanja muslimanskoj čitalačkoj publici (prvo izdanje je bilo uglavnom namijenjeno nemuslimanskoj publici) te korekciji prijevoda pojedinih ajeta.
Knjiga je na raspolaganju u našoj biblioteci i najiskrenije je preporučujemo
