Knjižni fond naše biblioteke postao je bogatiji za jedan novi, nedvojbeno, traženi naslov, koji zaokuplja pažnju čitatelja do samog kraja. Stoga, na ovom mjestu donosimo samo najkraće crte i toplo ga preporučujemo našem vjernom čitateljstvu.
Preko kupola i minareta od kojih je satkan taj tajnoviti pejzaž širilo se žućkasto svjetlo koje je prekrivalo cijeli grad. Na trenutak mi se učinilo kao da čujem neko šaputanje iza starih izblijedjelih zidova. Uplašio sam se… Govor tog vremena prilijepio se uz mene neumoljivo poput mokrog i oštrog vjetra, ali u dubini se mogao čuti poziv sinova Fatihovih koji je unosio mir. Bio je to Istanbul; mjesto koje su Arapi nazvali Beledetu'l Tajjibe, od Ezela do Ebeda, čist, bez ijedne mrlje. Grad pobjede.
Okay Tiryakioğlu, turski je književnik i autor brojnih historijskih romana. Njegov književni opus usmjeren je na predstavljanje najznačajnijih ličnosti Osmanskog Carstva i historije islama. Neki od tih historijskih romana zasigurno spadaju u sami vrh turske književnosti – najpopularnija djela doživjela su ekranizaciju. Historijske romane posvetio je osmanskim sultanima, vojskovođama i vjerskim autoritetima koji su u historiji Carstva načinili prekretnice i ostavili neizbrisiv trag. Među najpoznatijim historijskim ličnostima o kojima je Tiryakioğlu pisao su: Fatih, Sulejman, Murat IV, Javuz, Abdulhamid, Gazi Osman-paša, Ertugul, Mevlana, Barbarosa, Halid ibn Velid, Salahuddin Ejubija…
Roman ”Sultan Abdulhamid, posljednji vladar” donosi nam priču o atentatu na posljednjeg sultana Osmanskog Carstva. Bolesnik sa Bosfora, kako je u onodobnim prilikama na evropskoj pozornici okarakterizirano Osmansko Carstvo, nakon Berlinskog kongresa praktično je prestalo igrati ulogu značajne evropske sile. Brojne nedaće koje su obilježile dolazak na vlast sultana Abdulhamida samo su produbile krizu kako u prijestolnici Carstva tako i u njegovim pokrajinama. Evropske sile nastojale su, svaka za sebe, priskrbiti dio teritorija ili pak imati veliki utjecaj na vladavinu Abdulhamida. Iako je stupanjem na prijestolje obećao da će podržati ustavnost i parlament, ipak je iskazao otvoreno nepovjerenje u poštenje i sposobnost državnika Porte. Unutarnja i vanjska kriza, koja je nagrizala Carstvo, navodila ga je usvajati sve osobniju politiku koja će ga sve više pretvarati u apsolutističkog vladara i samodršca. Takva politika imala je sve glasniju i oštriju kritiku, koja će izroditi veliki broj neprijatelja kako u samom Carstvu tako i diljem Evrope. Upravo je jedna takva iznjedrila grupu mladića koji su bili spremni žrtvovati život kako bi sa sultanskog prijestolja uklonili Abdulhamida. Priču o atentatu, koji je pomno isplaniran daleko od Istanbula, ispričat će nam glavni lik romana. Školovani i obučavani u evropskim prijestolnicama, trojica mladića na sedmodnevni put prema Istanbulu krenut će iz Marseja. Njihovo putovanje bit će uzbudljivo i popraćeno brojnim nedaćama, ali i strahom i strepnjom, sumnjama u ispravnost namjere, ali i čežnjom za minulim vremenima blagostanja i mira. Eksploziv koji će postaviti na kočiju sultana Abdulhamida treba da bude aktiviran u haremu Yildiz džamije, kada se sultan u pratnji svoje svite bude vraćao sa džuma-namaza. Inače, ti trenuci su predstavljali svečani čin kada se odavala počast sultanu. Defilei državnika u svečanim uniformama ispraćani su sviranjem marševa i bataljonima vojnika, pomorskim flotama, konjicama, a nepregledne mase ljudi čekale su da pozdrave i vide Vladara Osmanskog Carstva. Takav jedan trenutak 21. jula 1905. godine krvava ruka mladića Ismaila zauvijek je oskrnavila. O događajima koji su uslijedili i promjenama koje su nastupile, ne samo za atentatore, već uopće na evropskoj političkoj pozornici, ali i za Carstvo na izdisaju, prepuštamo našim čitateljima da otkriju.
Koristio sam svaku priliku da izađem i hodam ulicama, okruženim prelijepim džamijama koje su se uzdizale visoko do oblaka i doticale dušu prolaznika. Zajedno sa mnom, ulicama je hodala i blijeda tuga koja neće proći čak i da prođu stoljeća.
