Roman Nedžada Ibrahimovića pod naslovom ”Inkapsulirana tijela” je tekst o djetinjstvu, ali ne samo o tome, jer djetinjstvo nije jedina tema ove knjige, nego jedna od važnije teme unutar čega se prepliću mnoge jako bitne teme, društveno i historijski uvjetovane. Djetinjstvo je kako za većinu pisaca tako i drugih ljudi, koji se ne bave pisanjem, najvažniji dio života, što se potvrđuje u ovom romanu. Kako se ovdje pripovijeda djetinjstvo? Hrabro, s puno razumijevanja, te se sve vrijeme osjeća radost i trauma odrastanja kroz koju većina na ovaj ili sličan način prolaze. Na tom tragu ovdje nailazimo na stvari o kojima se najčešće u dobu odrastanja, ali, ako to prebacimo i na širi plan, dakle, u tranzicijskim društvima šuti, ne govori, ili kad se govori to se čini iz nekih drugih razloga.
S druge strane, itekako bitan sloj ovoga romana je ne zalaženje samo u djetinjstvo nego u tradiciju i historiju, u jezik i sam način pripovijedanja, što ovaj roman svrstava u tzv. ”akademsku prozu”, koja u bosanskohercegovačkoj književnosti nije čest slučaj. Ono što je bitna odlika ovoga romana jeste propitivanje vlastitosti u odnosu naspram drugih, ali i ”zalaženje” u ”vlastitog sebe”, što, na koncu, nas uvijek podsjeća na priču o identitetu/ma, a ovaj tekst je prava prilika da shvatimo ili prepoznamo kako se Drugi inkorporiraju ili, govorimo li jezik naratora, inkapsuliraju u naše tijelo.
Romana Nedžada Ibrahimovića ”Inkapsulirana tijela” možete pronaći na policama naše biblioteke.
