Na prostoru Bosne i Hercegovine vijekovima je ostavljan pečat vremena, u kojem su usputno ili stalno prebivalište, nalazili brojni narodi. Tako je svako vrijeme nosilo svoj novi pečat, svoja obilježja i svoj duh. Prošlost nam o tom duhu vremena govori kroz kazivanja koje oblikuje naš lični i kolektivni identitet. Mi smo se na stranicama ove knjige upravo kroz kazivanja uvaženog dr. Sulejmanovića vratili u jedan duh vremena da pogledamo slike života koje nigdje drugdje nismo mogli vidjeti. Ovo veoma značajno djelo predstavljeno je široj čitalačkoj i znanstvenoj javnosti krajem 2021. godine u izdavaštvu izdavačke kuće El-Kalem.
Autor ove važne knjige je rođeni Zvorničanin, dr. Ševko Sulejmanović, direktor Instituta za društvena i religijska istraživanja u Tuzli. Svoje akademsko obrazovanje započeo je na Univerzitetu u Prištini, gdje je diplomirao orijentalistiku 1987. godine, a nastavio na Univerzitetu u Tuzli stekavši titulu magistra historijskih nauka 2013. godine. Najviše akademsko zvanje, doktor historijskih nauka, stekao je na Filozofskom Fakultetu u Tuzli 2017. godine. Opus njegovog znanstvenog istraživanja predstavlja kulturna historija Bosne i Hercegovine s posebnim osvrtom na sakralne objekte.
Svojim dugogodišnjim znanstvenim radom ovaj istaknuti i vrijedni član naše znanstvene zajednice ostavlja neizbrisiv trag u našoj svakodnevnici. Rezultat tog rada su knjige, monografije, desetine stručnih i naučnih radova, recenzentske i uredničke uloge i druge publikacije.
Knjiga „Zvornik u osmansko doba“ predstavlja djelimično prerađeni tekst magistarske teze pod naslovom „Osmanski kulturno-historijski spomenici Zvornika i njegove okoline“, koju je autor odbranio 2013. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Da se radi o jednom veoma studioznom djelu govori i sama struktura rada. Knjiga je podijeljena na tri glavna poglavlja unutar kojih su izložene cjeline i klasificirani podnaslovi. Djelo je pored uvodnih i zaključnih razmatranja, obogaćeno popisom citiranih izvora i vrijedne i brojne literature, rječnikom termina i indeksom ličnih imena. Sadržaj knjige obogaćen je i rijetkim fotografijama, kojima nam autor nastoji sačuvati ali i dočarati sliku vremena o kojem piše. Kroz tri glavna poglavlja autor predstavlja kulturno-historijske spomenike zvorničkog kraja koji su nastajali u vremenu osmanske uprave. U bosanskohercegovačkoj zbilji epitet neprocjenjive vrijednosti pripada sakralnim objektima jer su upravo oni nosioci kulturnog i duhovnog života ovih prostora naših predaka.
U prvom poglavlju autor nam hronološki izlaže prošlost Zvornika i njegov veoma važan strateški položaj za sve njegove osvajače. Od antičkog vremena Zvornik je, sa rijekom Drinom, predstavljao iznimno važno putno središte kojim se srednjovjekovni rudarski distrikt srebra, Domavia (Srebrenica) povezivao sa jednom od glavnih kovnica novca u Rimskom carstvu, onom u Sirmiju (Sremska Mitrovica). Razdoblje srednjeg vijeka u prošlosti Zvornika obilježeno je krupnim historijskim događajima, koji su rezultirali promjenama ne samo u političkom i administrativnom, nego i u društvenom, ekonomskom kulturnom i religijskom smislu. Kako naglašava autor, njegov specifičan geografski položaj dosudio mu je iznimno važno strateško i ekonomsko središte. Pored Srebrenice postat će važna kolonija dubrovačkih trgovaca, koji će ga preko trgovine povezati s trgovačkim središtima Mediterana. Trgovina, primarno ona srebrenom rudom, iznjedrit će domaću vlastelu, od kojih je bila najpoznatija porodica Zlatonosović. Političke krize kojima su bosanski vladari nastojali sačuvati svoje posjede čini se da su išle u korist osvajača. Zvornik će od 1433. biti u posjedu despota Brankovića, a od 1460. pa sve do austrougarske okupacije 1878. godine ostat će u posjedu Osmanlija. Dolaskom Osmanlija, Zvornik će kao utvrđeni grad dobiti važno mjesto ne samo u vojno-administrativnom nego i vjerskom procesu, jer će širenjem islama u njegovom urbanom dijelu izvršiti snažan uticaj i na širem zvorničkom području. Kako je tekla uspostava osmanske vlasti, demografske promjene koje je sa sobom nosila orijentalno-muslimanska kultura i kako je Zvornik postao stono mjesto kadije, sandžak-bega, muftije i kapetana o slijedovima o kojima uvaženi autor u ovom poglavlju donosi iscrpne podatke.
U drugom poglavlju ove knjige autor ukazuje na orijentalno-muslimansku kulturu koja je donijela snažne promjene, posebno u arhitekturi „koja je bosanskom živopisnom pejzažu dala još živopisniji izgled“. Arhitektura osmanskog carstva, kako ističe autor, dijeli se u dvije glavne skupine; sakralnu i profanu, tj. one objekti koji su bili izraz ljudskog dobročinstva. Sakralnu arhitekturu čine džamije, medrese, tekije, hanikahi, mektebi, turbeta, nišani, a pod profanom arhitekturom podrazumijevaju se mostovi, karavan-saraji, bezistani, sahat-kule, hamami, biblioteke, imareti i brojni drugi objekati takvog karaktera. Na tragu ove podjele autor će vrlo detaljno izložiti saznanja o zvorničkim sakralnim i profanim zdanjima. Budući da se radilo o objektima od posebnog značaja, njihova izgradnja i samo pozicioniranje u urbanim sredinama imali su nemjerljiv značaj. Graditelj takvih monumentalnih građevina bili su najčešće obrazovani osmanski arhitekti. Značaj i uloga džamija u orijentalno-islamskoj kulturi nije bio sveden samo na zajedničke molitve, naprotiv, one su bile i prve kulturno-prosvjetne ustanove gdje se izučavao Kur'an, hadis i slušala predavanja vjerskog karaktera. Naročito su značajni podaci koje uvaženi autor donosi o načinu rada i funkcioniranju medresa, među kojima je bila i najprestižnija medresa u Podrinju, njihovim vakifima, muderrisima i muallimima koji su tu radili ali i svršenicima koji su stekli vjersku naobrazbu u tim medresama.
Treće poglavlje knjige, kako sam autor naglašava, posvećeno je duhovnoj kulturi Zvornika, koju je mogao iznjedriti samo dobro organiziran i discipliniran upravni aparat. Budući da je Zvornik kroz vrijeme postao sjedište sandžak-bega, zatim muftije i zvorničkog kadije, ostavit će snažne promjene u mnogim sferama svakodnevnog života. Navedene službene institucije bitno će odrediti sliku društva u Zvorniku. Pored stotinu imama, hatiba, mualllima i muderrisa Podrinjske medrese, kaligrafa i pjesnika, autor je posebnu pažnju posvetio jednom od velikih šejhova zvorničkog kraja, šejhu Hasanu Kaimiji.
Konačno, autor zaključuje kako je iznimno važno ustrajavati na očuvanju kulturno-historijskg naslijeđa, osobito u kontekstu onih područja koja se do sada nisu našla na listi prioriteta domaćih istraživača. U tom smislu, predmetni rad predstavlja naročiti doprinos znanstvenom razviđanju kulturne i historijske karte Zvornika tokom osmanskog perioda, te se kao takav preporučuje ne samo stručnoj, nego i široj čitalačkoj publici.
Prikaz knjige priredila:
Merima Šadić
