Hadžem Hajdarević – IFTAR U FOČI
(Faruku Muftiću i njegovu rahmetli ocu)
Pozvali su nas na iftar,kao Fočake,
I ja sam se odazvao bez obzira što se
Fočakom nikada nisam osjećao.
(ja sam onaj seljak što još strepi
Na Autobuskoj stanici hoće li
U autobusu biti dovoljno mjesta
Prema Popovu Mostu ili Sarajevu,
Kada bih odlazio od doma.)
Iftarili smo u hotelu ”Zelengora”
A mogli smo jesti i na bilo kojoj
Livadi kraj Drine jer sva je hrana
I escajg, čak voda, stigla iz Ustikoline.
Koji sat prije šetao sam Gornjim Poljem
Do Careve džamije, niz pijacu, pa do Aladže, i kao da sam sve vrijeme
Razgovarao sa mrtvima i za ručicu
Vodio sebe davno ubijenog.
I ovdje je bila džamija, baš ovdje gdje
Parkiramo auto – reče mi, ispred
Smrknuta hotela, sudija Hasan Balić
I potapša po ramenu kao da će
Sutra početi njezina gradnja.
Bijah među onima koji su morali reći
Neku ohrabrujuću riječ što istom korijen
Pušta i cvate do Sudnjega dana.
Ali, meni su odjednom zastali zalogaji
Iz hiljadu devetsto sedamdeset šeste
Kad sam, kao učenik sarajevske Medrese, ramazansku praksu
Obavljao u džamiji Aladža.
Dok smo izlazili iz hotela, uz lijevu
Obalu Ćehotine sablasno su se
Jatili slijepi miševi, a preko puta
Odjekivale gusle… – Kao da su,
Sve nas preživjele, ti zvuci ispraćali
Iz mrtvačnice u kojoj je dželat
Dobrohotno noćas upalio svijetlo.
august 2010.
(iz knjige pjesama Sutjeska, VBZ, Zagreb, 2012) preuzeto iz knjige Zaboravljena Foča – Faruk Muftić, Vakufska direkcija Sarajevo 2014.
