Zidovi odjekuju tišinom. Sunce me više ne budi sjajnim zracima jer se trudim što manje gledati vani. Zavjese navučene tako da me ni cvrkut ptica ne mami da izađem. Ni to “vani” nije kao što je nekada bilo. Drveće se ne ponosi svojim lišćem, a ni cvijeće šarenilom latica. Proljeće ove godine odlučuje da fokus ne bude na buđenju njega, nego nas i naše humane strane. Ljudi više nemaju normalan ritam života. Njihovi koraci koji se vežu po asfaltu nisu u smjeru koji oni žele, a to se svakako, dobro primijeti. Svi se užurbano kreću prema mjestu koje moraju posjetiti. Niko više ne izlazi vani samo da bi izašao. Zaključavamo se i krijemo, ni manje ni više nego jedni od drugih. Od straha i panike se pojedinih dana zrak nije mogao udisati. Ali, evo nas – disat ćemo i takav, samo da opet grlimo najmilije. Svakodnevno upućujem dove dragom Allahu, dž. š. Jedino nas On neće iznevjeriti u teškim vremenima. Nene i djedovi su skriveni daleko od naših pogleda. Razumljivo, da ih ne zarazimo. Falimo im, kao da im je otkinut dio srca, koji će biti vraćen tek kada ugledaju naša ozarena lica. Čeznu za mirisom kose unučadi.
Čeznem i ja za mojim djedom. Majka ga svakoga dana posjećuje, jer on ne smije izlaziti. Obraduje se kada samo upitamo za njega. Prošli smo svašta, kaže, pa ćemo i ovo. Ramazan nam je unio olakšanje u srca. Valjda će se sve smiriti do Bajrama, da tada uživamo u porodičnom okruženju, koje nam je sada uskraćeno. Uskraćen nam je i zajednički namaz, što nerado prihvatam.
Djece više nema u školama i na igralištima. Iako im škola nije baš omiljeno mjesto, s osmijehom na licu bi utrčali u nju da smiju. Radost je nestala iz njihovih razigranih očiju. Zarobljeni su u četiri zida. U nadi da svako od njih ima i ta četiri. Trude se zabaviti i spoznati da se i iz ovakvih dana može iznaći nešto dobro. Ja sam jedna od njih. U početku je bilo neobično biti rastavljen od prijatelja. Bilo je neprihvatljivo ne izaći napolje ovoliko dana. Čudno je ne ići u školu, slušati profesore i pratiti nastavu. Sada je to život koji nismo birali nego nam je nametnut. Nametnut pandemijom koja nije zadesila samo nas, nego i cijeli svijet. Svi se mi borimo na svoj način s nevidljivim neprijateljem u nadi da ga nećemo sresti. Svakodnevno ulažem veliki napor kako bih izašla mentalno zdrava iz izolacije. Poput glavnog junaka iz filma “La vita è bella” koristim maštu kao osnovno sredstvo preživljavanja. Vodim se i svijetlim primjerom našeg Poslanika, s. a. v. s. Ako je on kroz sve turobne godine uspio ustrajati u svojim ciljevima, onda ćemo i mi, uz Allahovu pomoć.
U svoja četiri zida mogu raditi mnogo toga što mi crta osmijeh na lice. Nedostaje mi babo. Negdje je daleko od nas. Iako nam je svima sada najpotrebnija snaga zajedništva i porodice, tu u blizini. Nismo blizu, ali pružamo jedni drugima podršku svakoga dana, barem putem video poziva. Ispričamo se nadugo i naširoko. Uzvišeni nam sigurno sprema skori susret, kojem se i ne nadamo.
Posjedujem vlastitu realnost u kojoj je ovo jedan produženi odmor. Tako je lakše ostati priseban. Lakše je buditi se ujutro iako znam tačno šta da od toga dana očekujem. Iako znam šta ću taj dan raditi, na ovom, mom, “produženom odmoru” se trudim biti maksimalno korisna. Zaokupljena sam nastavnim sadržajima od jutra do noći. Neki od njih su suvišni i preobimni, ali se snalazim. Inače sam radoholičar, radne navike mi nisu strane, pa me rad ponekad umiruje. Na taj način sebi ne mogu dopustiti momente dosade.
Dosada u ovakvom vremenu ne donosi ništa dobro. Samo nas odvlači u duboko razmišljanje, makar to bilo o marginalnim stvarima. Izgubimo se u slapovima vlastitih misli, tražeći odgovore. Kur'an je zasigurno utjeha mnogih vjernika. Tamo su odgovori koje tek treba pronaći.
U vrijeme dok se ne borim sa brdima zadaće i testova, dam sebi oduška pa pogledam seriju. Osamim se i uživam u samostalnom ibadetu. Najdraže mi je zajedničko klanjanje sabaha sa sestrom i majkom. Crtam, pjevam, uživam u ilahijama i učim biti bolji čovjek na primjeru onih koji to nisu, a ima ih puno… Ako Bog da pa i oni se osvijeste i spoznaju svoje biće onakvo kakvim ga mi vidimo. Da se svi preobrazimo dok nam On još daje priliku za to.
Od sjedenja i cjelodnevnog gledanja u ekran, zbog nastave koja je tako organizovana, bole me oči i leđa. Da sam zadovoljna sa istom i ne mogu baš reći. Zanimljivo je jedino zato što me tjera da nešto radim. Inače bi me pojela silna savjest jer nisam produktivna a ovoliko vremena imam. Tjera me da se trgnem i iskoristim ovo vrijeme za usvajanje novih znanja.
Nižu se dani poput bisera na ogrlici. Jednaki, bez ikakve razlike. Ukrotim testove, završim zadatke, slikam, napišem, pošaljem, naučim, pročitam, prepišem. Na to su se moji dani sveli. Uostalom, dani svih nas. Toliko dugo sam u kući da više i nemam pretjeranu želju da izađem. Objavili su da ćemo uskoro vjerovatno smjeti izlaziti. Naravno, uz sve moguće mjere zaštite i socijalnu distancu. Ne znam ni da li ću iskoristiti tu priliku. Ne čini mi se toliko primamljivom.
Ne čeznem ja za poljem kao prostorom u kojem se mogu slobodnije kretati. Kao širem području na kojem ću sresti nešto što ne srećem u ova četiri zida. Ja čeznem za mojim prijateljima i porodicom. Za ljudima koji su u moju svakodnevnicu unosili sijaset sreće. Za onima na čiju se spomen naježim i trnci me prođu. Nisam ih dugo srela, ali se svakodnevno čujemo. Drugi izbor za komunikaciju nam i nije ostavljen. Sa srećom na licu osluškujem njihove glasove, makar na ovaj način. Zahvalna sam što ih barem mogu čuti. Ne prođe ni dan, a da se ne zahvalim Uzvišenom što mi je podario sve što imam, pa i to. Post nam je olakšan ove godine jer nemamo veliku potrebu da izlazimo, a i vremenske prilike nam izlaze u susret.
Brzo protiču dani, najdražeg nam ramazana, ne ostavljajući za sobom puno uspomena kojih ćemo se jednog dana prisjećati. Kolotečina nas nemilosrdno guta. U slobodno vrijeme se vraćam u peti razred pomažući sestri da napiše svoju, iz moje perspektive, veoma laganu zadaću. Igramo se, ali nam je i to više dosadilo. Majci pomažem u kuhinji. Spremamo zajedno razna, ukusna jela za iftar. Vježbam, učim se, ovo je najbolje vrijeme za to. Igra s mačkom je neizostavan momenat. Ona je ta koja me oraspoloži svojim poletnim pokretima i u teškim danima.
Da, takvi dani su prisutni također. Kada nas sve ovakav život umori, onda hoćemo da iskočimo iz vlastite kože. Poželimo ponekad prespavati barem mjesec dana ove agonije. To svakako nije moguće, pa nam preostaje samo da sanjamo svijet u bojama koje su nam drage. Da zamolimo dragog Allaha da nama i našim najmilijima podari lijepo zdravlje. Da se nadamo skorom viđenju s dragim nam ljudima. Da beznadežno osluškujemo vjetar s prozora, čekajući da nam šapne kako slijede neki bolji, vedriji dani, za sve nas.
Tako i ja čekam i osluškujem. Dajem vremenu vremena da nas pusti vani kada svi naučimo tu životnu lekciju zbog koje nas je i zarobilo u domove. Životnu lekciju, zbog koje ćemo izaći preko kućnog praga, pretvoreni barem jednim dijelom sebe, u bolje ljude.
Lamija Redžepagić[1]
[1] Treća nagrada na ovogodišnjem konkursu Biblioteke, koji se raspisuje svake godine povodom 23. aprila – Svjetskog dana knjige i autorskih prava.
