Kad proljeće bude beharalo

JU Specijalna biblioteka Behram-beg

Preselila je u proljeće, tridesetog marta 2012. godine. Sjećam se, moja majka je klanjala ikindiju-namaz, predala selame na desnu i lijevu stranu, potom proučila dovu iza namaza i fatihu i ustala je da nastavi raditi kućne obaveze. Nije uspjela, samo se srušila na pod i svi ukućani su dotrčali da vide šta je bilo. Babo je uzeo za ramena i pridigao u sjedeći položaj, međutim njene oči su bile sklopljene. Zvao je imenom da je probudi. Govorio je da ustane, da ima djecu, da ima njega; govorio je da bude jaka; međutim, ona se nije budila. Taj dan sam prvi put u životu vidio babu da je pustio suze. Plakao je sve dok nije došla hitna pomoć, koju je brat nazvao dok su je pokušali oživjeti. Bezuspješno. A onda se pribrao i smirio. Došli su ljudi iz hitne pomoći, stavili je na nosila i iznijeli iz stana, pa potom iz zgrade i unijeli u kola hitne pomoći. Nakon dva sata nazvali su nas i utvrdili smrt moje majke.

Ja sam bio drugačiji, nisam plakao poput oca. Čekao sam skoro dva mjeseca da se majka vrati. I nikad se nije vratila. Mislio sam da je živa, da je samo otišla ležati u bolnicu i da će opet doći. U ta dva mjeseca proživljavao sam ponovo sve one trenutke koje smo imali zajedno dok je bila živa. Pa tako prvo mi je naumpalo kako se igrala sa nama kao djecom, sa mnom i moja još dva brata, čovječe ne ljuti se i drugih društvenih igara. Provodili smo sate i sate igrajući se i smijući. Pravili smo pauze samo kada treba jesti i namaz obaviti. Igrala se s nama svih igara – ćorabake, žmire, zamišlje, igre riječi i drugih igara koje me podsjećaju na lijepe dane djetinjstva. A osim igara, ona nas je svemu učila – prvim slovima, brojevima, kako se čitaju knjige, kako pamtiti pjesmice, pjevanju. Provodila je sate učeći s nama za školu sve predmete: biologiju, fiziku, hemiju, matematiku, bosanski jezik… Za nju smo govorili da je četiri puta završila osnovnu školu, jednom svoju i tri puta s nama trojicom braće. Često je voljela šetati pored rijeke Bosne. Uvijek je zvala nekog od nas trojice braće da ide s njom. Babo nije mogao zbog bolova u koljenu. Dva brata nisu voljela šetnje, pa bih skoro uvijek ja išao sa njom. I pamtit ću te šetnje do kraja života. Ponijeli bismo sa sobom u kesi hljeba izmrvljenog u komadiće. Došli bismo do rijeke i bacali hljeb ribama i patkama. Bilo je čarobno gledati patke kako se tiskaju da uzmu komadiće hljeba, a onda iskoči pokoja riba i ugrabi im komadić. Viđali smo i mužjake i ženske patke. Majka mi je uvijek pokazivala: „Vidiš, oni sa zelenim sjajem oko vrata, to su mužjaci, a one smeđe su ženke patke. Mužjaci moraju biti malo ljepši da se dopadnu ženkama, da ih zavedu“, govorila bi moja majka. A u tim šetnjama uvijek bi mi savjete davala za život. Pa sjećam se da je govorila: „Sine, uvijek istinu govori, jer je istina poput Sunca, ono sija i kada su oblaci na nebu, a oblaci nestanu, dok Sunce ostaje sjajno. Budi pošten i vrijedan, nemoj nikada dopustiti da ti ljudi daju, nego budi gornja ruka koja daje. Radi i uči vrijedno i marljivo, neka drugi u tebi vide uzora.“ Slušao sam njene savjete i upijao ih poput spužve, pa sam tako strpljivo i uporno završio Prvu gimnaziju, Mašinski fakultet i Fakultet Informacionih tehnologija i dok bih učio sjećao bih se majčinih savjeta.

Moja majka je bila lijepa žena. Sakrivala je svoju dugu crnu kosu mahramom od pogleda drugih muškaraca. Imala je lijep stas, a za vrijeme perioda srednje škole, sjećam se, kazala mi je da je proglašena za najljepšu djevojku u razredu. Brinula je o svom izgledu, kao što je brinula o nama trojici braće. Pa je tako uvijek nosila čistu i namirisanu odjeću, zimi bi na nogama imala vunene čarape, a kad je ušla u malo poznije godine nosila je starinske dimije koje joj je njena majka darovala. U slobodno vrijeme, ako bi se tako moglo reći, jer ona skoro da i nije imala slobodnog vremena, plela je čarape od vunice, šalove i dječije rukavice. Pa bi, kad bi isplela dovoljnu količinu, nosila na pijacu da proda te bi sve pare potrošila opet na nas ukućane. Sjećam se da je meni, dok sam studirao mašinstvo, od tih para davala džeparac. Bio sam joj neizmjerno zahvalan na tome. Borila se da nas trojica braće izađemo na selamet. I uspjela je, jer svi smo završili po dva fakulteta i svi radimo i doprinosimo svojim radom ovom društvu u Bosni. To joj je bio najveći emanet, da nas usmjeri putem koji vodi Božijoj milosti. Navikavala nas je od malih nogu da redovno namaz obavljamo i ta navika nam je ostala i dan-danas. Dvojica braće su efendije, a ja sam inženjer u firmi i redovno obavljam namaz. Moja majka je uspješna žena, iako nikada nije radila u firmi. Bila je domaćica i svu svoju energiju je usmjeravala u odgoj nas trojice braće. Svaki naš uspjeh je doživljavala svojim uspjehom. Nagrađivala nas je za svaku peticu u školi, svaku novu naučenu suru iz Kur'ana. Svaki rođendan je bio obilježen pravljenjem torte za svakog brata i napravila bi se mala fešta kod kuće kao znak da smo sada zreliji i pametniji. Tako nam je govorila za rođendane.

Moja majka je bila učena i pametna žena. Voljela je čitati knjige, pa bih tako ja uvijek bio učlanjen u gradsku biblioteku, a majka bi govorila koje knjige želi da pročita a ja bih joj donosio. Voljela je knjige Khaleda Hosseina. Više puta je spominjala kako joj je nezaboravna knjiga Hiljadu sjajnih sunaca. Nama bi često tepala da smo joj sjajna sunca.

Ukopana je u rodnom mjestu na seoskom mezarju. U blizini mezarja bila je jedna trešnja koja bi svakog proljeća izbeharala. Svaki put kad bih došao na mezar svoje majke učio bih fatihu i pogledao u nišane, a potom u trešnju. Na proljeće bila je prekrasna. Podsjećala me na moju majku i sve što je bilo lijepo. Sjećat ću se svoje drage majke svaki put kad proljeće bude beharalo.

 

Edin Ibreljić, Treća nagrada

 

 

 

 

 

 

 

Najpopularnije