Nedžad Ibrišimović privlačio je pažnju svojom osebujnom pojavom ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, jer sve je u njegovom ponašanju nagovještavalo da je riječ o osjetljivom, tankoćutnom, a istovremeno silovitom čovjeku, koji nije pravio životne kompromise. Takav je bio i u književnosti, u kojoj se mogla osjetiti njegova komplikovana ličnost, njegovo neposredno, pošteno i otvoreno vjerovanje u načela života i svijeta za koja je intimno smatrao da predstavljaju apsolutni okvir svekolikog postojanja. Pisao je teško i s mukom, porađao je književnost, kako je često volio reći, neprekidno se boreći s fantazmama vlastitih umjetničkih ambicija, ne sluteći da su njegove knjige jezički i umjetnički dragulji. Ako je i pisao uz patnju, njegova književnost bila je čisti jezički delirij toliko nespojiv s njegovim smušenim, tvrdim i oskudnim govorom, koji je nebrojeno puta bio pokretač piščevih nesporazuma s društvom i okolinom (Jasmin Agić, Al Jazeera).
Rođen je 1940. godine u Sarajevu. Osnovnu školu završio je u Žepču, a Srednju školu za primijenjene umjetnosti u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio je studij filozofije. Bio je pripovjedač, romansijer, dramski pisac, pjesnik, esejista, publicista i vajar. Kratko je radio kao nastavnik, urednik nekoliko časopisa, ali gotovo uvijek je radio ono što je najbolje znao – pisao je. Profesionalno se bavio književnošću.
Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć pisac, čak, nekako, čini mi se, i ispod dana i ispod noći da sam pisac, veoma često zaboravljam da imam tijelo, da sam u njemu, da ga pokrećem, da se njime služim i, kad ovo kažem, naročito su mi s uma smetnuta leđa i potiljak (…) (“Moja muslimanska trilogija” – decembra, 1990. – Ruhani i šejtani inspiracija).
Dobitnik je mnogih nagrada. Za roman Vječnik Društvo pisaca Bosne i Hercegovine ga je kandidovalo za Nobelovu nagradu. Roman je oborio sve rekorde čitanosti.
Djela su mu prevedena na nekoliko jezika: engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, češki, arapski, turski i albanski jezik.
Neki su mu zamjerali što je u svakom momentu znao ko je i šta je, što je umio, htio i smio naglašavati svoj identitet; nacionalni i vjerski, bez i najmanjeg zadiranja u identitete drugih i drugačijih. No, to je ipak bio dovoljan razlog pojedincima da ga proglase nacionalistom i islamskim fundamentalistom.
To što sam Bošnjak, to je dar mojih predaka i moga naroda, to što sam Bosanac to je dar moje zemlje, a što sam musliman to je dar Allaha Uzvišenoga i sve troje sam na neki način u sebi zatekao (Ruhani i šejtani inspiracija).
Čini se da se nije mnogo obazirao na njihove uvrede, poniženja, kvalifikacije. I dalje je pisao. O tome svjedoči činjenica da je autor više od 20 štampanih izdanja i radio drama: Kuća zatvorenih vrata, 1964; Najbolji časovničar na svijetu (radio-drama), 1967; Pisac i njegova kreatura (radio-drama), 1968; Zlatni most (radio-drama), 1968; Ugursuz, 1968; Karabeg, 1971; Priče, 1972; Glas koji je pukao o Egidiju (radio-drama), 1974; Izvor (radio-drama), 1977; Živo i mrtvo, 1978; Zmaj od Bosne, 1980; Car si ove hevte, 1980; Šamili tubakovi, 1984; Nakaza i vila, 1986; Drame, 1988; Kuća bez vrata i druge priče, 1989; Braća i veziri, 1989; Dva dana u Al-Akru, 1991; Knjiga Adema Kahrimana …, 1992; Zambaci moje duše, 1993; Izabrana djela I – X; Vječnik, 2005: “El-Hidrova knjiga”, 2011.
Nedžad Ibrišimović na Vječni svijet preselio je na današnji dan prije deset godina (15. septembar 2011. godine) u 71. godini života. Rahmet ti duši, veliki književniče!
