Ferid Muhić, nadaleko poznati i priznati akademski radnik, u svoju biografiju upisao je i autobiografski roman, itekako simbolična naslova, ”Putovanje u Tajan”, u kojem se putuje desetak dana, od Skoplja do Mahoja, u Zavidoviće. Ovaj roman teško je odrediv pa bi najlakše bilo kazati da se radi o, uslovno rečeno, historijskom romanu koji sublimira zadnjih sto dvadeset godina Bosne i Hercegovine, date kroz reminiscenciju ili neko drugo kazivanje, kao što je porodično okruženje ili (ne)snalaženje u teškim i bremenitim vremenima. Unutar tog pseudohistorijskog romana, ovaj se tekst može čitati i kao ljubavni, ali i politički i filozofski roman, budući da je intertekstualnost ovoga romana i više nego očekivana, te na mnogim se mjestima raspravlja s najvećim filozofskim umovima i teorijama, a jedna od njih je i Hegelova teorija o sretnim danima, koja veli da su sretni dani oni u kojima nema historije, gdje se pod ovom natuknicom obično podrazumijeva destrukcija i svi njeni oblici i razlozi. Zanimljivo je reći da na ovoj tezi Muhić gradi antitezu preko svojih ženskih likova koji su itekako opozitivni mnogim Hegelovim ili, kao što je slučaj u romanu, Tolstojevim tvrdnjama o sretnim i nesretnim porodicama.
Roman ima dvije priče: po danu se putuje i susreću razni ljudi, a večer je mjesto na kojem se odmotavaju razna sjećanja pripovjedača o svom životu, o majci i ocu, bratu i drugim kulturnim obrascima ljudi koji žive na ovim prostorima. Također, treba naglasiti da ovaj roman, pored toga što ima dvije strane putovanja, ima i dvije priče, muške i ženske, koje upotpunjuju te čini bliskim razumijevanje cjelokupnog ovog putovanja. Naravno, ovaj autobiografski roman, ukoliko govorimo Hegelovim jezikom, nije tekst o sretnim danima, nego o samohranoj majci, teškom životu te teškim, nikada do kraja, razjašnjenim situacijama koje su obilježile ratove na ovim područjima i neke druge, itekako bliske i neprijatne situacije u životima mnogih ljudi.
Ovaj roman, njegovo drugo izdanje, nalazi se na policama naše biblioteke.
