Ejub

JU Specijalna biblioteka Behram-beg

Tišinu sobe narušavaju udarci krupnih kapi u lim nad mojom glavom. Rekao bih da se zvuk kiše dobro spaja sa tišinom, kao da su njih dvoje sa istog, udaljenog vrela, kojem lokaciju ne znam i ne bih je mogao tačno zamisliti ni da ovoj mojoj sedamdesetoj dodam još koju godinu. Kad sam zaplakao prvi put, tog ljeta pedesete, majka mi je uputila samo jedan posljednji njen pogled u životu u kojem će mi u određenim trenucima nedostajati, jer ne znam i nikad nisam znao, kako je razgovarati s osobom koja ti pokloni utrobu na skoro godinu dana. Mislio sam ponekad, zašto sam zaplakao? Zar nije mogla ona zaplakati za mnom, i sad me oplakivati kao dijete koje je jednom vidjela? Ona bi se mene makar sjećala, imala bi uspomenu na dijete kojem, srećom ili nesrećom, nije bilo nafake da preživi. Ovako sam cijeli život sam. Bez oslonca u ocu koji je u radu bježao od gledanja u moje lice kojem nije mogao biti i majka i otac. Očajnički je pokušavao majku zamijeniti ženama osušene kose i sive kože, koje su se u našoj kući smjenjivale sa smjenom godišnjih doba. Dolazile su i odlazile, možda podjednako nesvjesne kao i ja, da su tu tek u prolazu. Tako za milost nisam znao, ni od majke, ni od oca, kojem nisam bio prioritet i koji je valjda od velikog fizičkog rada i načina života ubrzo preselio, a ostali nisu pokazivali želju ni da me vide, jer, ko bi nosio to ostavljeno lice u glavi, da ga proganja noću kao grijeh za koji se čovjek iznova kaje. Milost nisam poznavao, a ni ljubav, niti mi je iko ikad omilovao vlasi meke tanke kose. Mladost ne pamtim po dobrom, kako i bih, lutajući noću ulicama, kad se svi smire i u svojim kućama objeduju, smiju se ili svađaju sa ukućanima, a ja tražim zaklon od kiše gdje bih mogao noćiti suh. Kako sam, takav sam i ostavljen, i mogao znati da su kapi od kojih sam bježao, ustvari milost koje sam bio željan.

Ko sam ja, čiji sam? Ko god da jesam, nisam znao kuda idem, da li bježim, tražim ili lutam,a nisam vidio dalje od današnjeg obroka. Kakav je splet vidljivih i nevidljivih okolnosti, toplote zraka i hladne zemlje bio prvog proljetnog dana te godine, kad je u moj život, kao da je pratio godišnje doba, ušao Ismail, tiho, ali mirisno, da suhu granu obogati zelenom bojom, da zamiriše, procvate, donese pjesmu ptica i konačno neko mi pokaže istinsku milost, pa mi preko njega bi data Milost.

Proljeće je u Mostaru najljepše godišnje doba, još nije prava vrelina, a ipak se Sunce ogleda u Neretvi i neuspješno je pokušava zagrijati. Prelazeći jednom preko Mosta, u ranim jutarnjim satima, kad sam se probudio malo ranije nego inače iz meni nepoznatog razloga, još sanjiv, spotakao sam se od kamen i krenuo čelom poljubiti ga, da me nije uhvatila jedna snažna, ali nimalo gruba ruka.

Nizama Husetić
Nizama Husetić

-„Polahko.“, rekao je smireno.

Jedva sam se zahvalio gledajući u ruku koje me je, prvi put od nečega sačuvala.

-„Gdje si pošao ovako rano?“

-„Radim. Probudio sam se ranije, pa, radije sam ustao odmah.“, rekao sam.

-„Mašalah. San je okov, ako se konzumira više nego je potrebno.“

Ne znam jesam li se složio ili ne, ali mi je prijao odgovor, jer, do tada u životu su mi sve upućene riječi bile puke obaveze za preživljavanje, jezik za hranu, odjeću koju bi mi poneko darovao ili sobu u kojoj bi noćivao. Niko mi mimo toga nije uputio riječ pohvale, sugestije ili bilo čega drugog, neobaveznog.

-„A reci mi, jesi li bio na sabahu?“

-„Nisam.“, rekao sam tiho, postiđen što ga moram razočarati, ali niti sam kad razmišljao o vjeri, niti sam bio oduševljen gomilom ljudi što bi petkom izlazili iz džamije. Mislio sam, lako je njima u džamiju, kad mogu izaći s posla, a onda ih dočekaju hanume i djeca.

-„Sutra ideš. Ovdje me čekaj, prije nego svane.“

-„Dobro.“, rekao sam, nesvjestan da sam strancu obećao da ću mu se pridružiti na molitvi.

Idući dan, dok jutro još nije svanulo, bio sam na onom mjestu i prije starca čije mi je društvo trenutno bilo sve što sam imao, i, ne bih znao reći je li mi prijalo iz tog ili nekog drugog razloga.

-„Znao sam da ćeš biti tu.“, rekao je.

Slegnuo sam ramenima. Do džamije smo hodali sporo, kao da je htio uhvatiti moj ritam i posve mi se približiti.

-„Čiji si ti?“

-„Ničiji. Nemam nikoga. Majka mi je umrla na porodu, a otac kasnije. Živim tu u sokaku, kod starog Omera u jednoj sobi.“

-„Kako ničiji? Svi smo mi Božiji robovi. Njemu pripadamo i Njemu se vraćamo.“

-„Nisam nikad tako gledao. Nemam nikoga. Zašto mi Bog ne pomogne?“

Samo me tužno pogledao na izraze gubitka nade.

-„ Ja ne znam klanjati.“, opravdao sam se.

-„Oponašaj me.“, rekao je ulazeći u džamiju.

A kad sam ja ušao, kao da sam u jednom trenutku osjetio sve što nisam imao u životu. I toplotu i Milost. Bio je to moj dom. Za nekoga ko do tad nije imao ništa, zaista sam se osjećao, a na sedždi pogotovo, da sam imao sve.

Onda mi je citirao stihove na stranom jeziku:

Dođi, dođi, ko god da jesi,

 bilo da bježiš, tražiš ili lutaš,

 to više važno nije.

-„Ne reče mi, kako se zoveš?“, upitao je.

-„Ejub.“

-„Onaj koji traži oprost.“

Kasnije ću na sijelima sa hadži-Ismailom često prepričavati put mog povratka Istini, uvijek gledajući iste suze u očima okupljenih oko nas. A kad sam i zaboravio svoje lutanje prije Pravog puta i svoju djecu usmjeravao na Njega, bio sam zahvalan Gospodaru što me baš to jutro ranije probudio i doveo na Stari most. I sad, kad više nema hadžije s nama, sjetim ga se dovom i Jasinom iz stana u potkrovlju jedne mostarske višespratnice, naročito kad pada kiša.

Prva nagrada na ovogodišnjem konkursu Biblioteke, koji se raspisuje svake godine povodom 23. aprila – Svjetskog dana knjige i autorskih prava.

Najpopularnije