Austrougarskom okupacijom Bosne 1878. godine, Bošnjaci su se odjednom našli u zapadnoevropskom kulturno-civilizacijskom krugu. To je, između ostalog, dovelo do pojave književnih i drugih radova Bošnjaka na bosanskom jeziku i zapadnoj pismenosti. Tako je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, istaknuti bošnjački pisac i političar, 1886. godine objavio Što misle muhamedanci u Bosni, prvu knjigu, odnosno knjižicu na bosanskom jeziku, na latinici.
Među najranijim bošnjačkim djelima na bosanskom jeziku i latiničnom pismu jeste i prevod knjige Muhamed Alejhiselam, autor Ebu-l-Fida’ (1273-1331), ejjubijski emir (princ), historičar i geograf ranog memlučkog perioda iz Hame (današnja sjeverna Sirija). Prevod, uz propratne kratke bilješke, načinio je Osman Nuri Hadžić (1869-1937), poznati bosanski književnik i publicist. Tačnije, radi se o kratkom izvodu iz Ebu-l-Fidaove četverotomne povijesti El-Muhtesar fi ahbar el-bešer (Sažetak vijesti čovječanstva). Izvod govori o siri (životopisu Muhammeda, a.s.). Riječ je ne samo o jednom od najranijih, a možda i najranijem prevodu neke sire s arapskog na bosanski jezik, nego i jednoj od prvih sira koja se pojavila na bosanskom jeziku uopće.
Na samom početku knjige nalazi se Pripomena (riječ dvije o životu i radu piščevu), koju je napisao prevodilac Hadžić. Djelo je podijeljeno na 68 glava: I. O rođenju božijega poslanika i o njegovoj plemenitoj i čestitoj porodici; II. O porijeklu Alejhiselamovu; III. O dojenju Alejhiselama; IV. O Alejhiselamovu dojenju od Halime Benu Sad; V. O Alejhiselamovu putovanju u Siriju; VI. Kurejšije popravljaju Kabu; VII. O Alejhiselamovu poslanstvu; VIII. O onima koji su prvi primili Islam; IX. O prelazu Hamze na Islam; X. O tome, kako je Omer bin el-Hattab bin Nufejl, bin Ab el-Uza prešao na Islam; XI. O prvome hidžretu, a to je seoba muslimana u Abesiniju; XII. O dokinuću ugovora; XIII. O Ebu Talibovoj smrti; XIV. O smrti hazreti Hadidže, koju neka Bog pomiluje; XV. O Alejhiselamovu putu u Taif; XVI. O tome kako je Alejhiselam počeo pozivati pojedina plemena u Islam; XVII. O postanku Ensarija; XVIII. O Miradžu; XIX. O prvoj zavjeri vjernosti na Akabi; XX. O drugoj zavjeri vjernosti na Akabi; XXI. O početku računanja vremena u Islamu; XXII. O najznamenitijim događajima u stara vremena; XXIII. O Hidžretu; XXIV. O Alejhiselamovoj ženidbi sa hazreti Aišom, kćeri Ebu Bekiri Sidika – neka ih Bog pomiluje; XXV. O bratstvu među Muslimanima; XXVI. O velikoj bitci na Bedru; XXVII. O bitci sa židovskim plemenom Benu Kainoka; XXVIII. O „brašnenoj“ bitci; XXIX. O bitci Karkaretul-keder; XXX. O bitci na Uhudu; XXXI. O porazu muslimana; XXXII. O bitci na Redžiu; XXXIII. O bitci na Meunet-bunaru; XXXIV. O bitci protiv židovskog plemena Nudajr; XXXV. O bitci na Zat el-Rika; XXXVI. O drugom pohodu na Bedr; XXXVII. O bitci na Hendeku, a to je bitka protiv saveznika; XXXVIII. O vojni protiv plemena Benu Kurajzat; XXXIX. O pohodu protiv plemena Benu Luhjan; XL. O pohodu na Zi Kird; XLI. O vojni protiv plemena Benu Mustalak; XLII. O pohodu na Hudejbiji; XLIII. O dragovoljnoj zavjeri vjernosti; XLIV. O primirju između Alejhiselama i Kurejšija; XLV. O bitci na Hajberu; XLVI. O Alejhiselamovim poslanicima nekim vladarima; XLVII. O pohodu zvanom Umretu-l-kaza; XLVIII. O prelazu Halid ibn Velida i Amr bin El-Asa na Islam; XLIX. O bitci na Mutatu; L. O raskinuću ugovora; LI. O zauzeću Meke; LII. O progonu (hederi-dem); LIII. O pohodu Halid bin Velida protiv plemena Benu Džezimet; LIV. O bitci na Hunejnu; LV. O opsijedanju Taifa; LVI. O bitci na Tebuku; LVII. O Ebu Bekiri Sidikovu vodstvu hadžija na Meku; LVIII. O hazreti Alijinu pohodu u Jemen; LIX. O oprosnom hadžu; LX. O Alejhiselamovoj bolesti; LXI. O Alejhiselamovu prelazu na drugi svijet; LXII. O Alejhiselamovu pokopu; LXIII. O Alejhiselamovim godinama; LXIV. O Alejhiselamovim tjelesnim svojstvima; LXV. O Alejhiselamovim društvenim vrlinama; LXVI. O Alejhiselamovoj djeci; LXVII. O Alejhiselamovim tajnicima (katibima); LXVIII. O Alejhiselamovim drugovima (Sahabei-kiram).
Hadžićeve bilješke se nalaze na kraju prevoda i ima ih 129.
Osman Nuri Hadžić bio je odličan književnik. Stoga ne treba da čudi da je prevod pitak, iako je objavljen prije skoro 120 godina i sadrži danas već arhaične izraze (npr. ćelima umjesto kelima, zavjera umjesto zakletva, mješćan umjesto mještan, okolo umjesto oko, provodić umjesto vodič, izašalje umjesto pošalje, ugine umjesto pogine, lješina umjesto lešina, nazil biti umjesto objavljen, drugovačije umjesto drugačije, sutri dan umjesto sutradan, izuzam umjesto izuzev itd.). Jedina mahana prevoda je veliki broj grešaka u transkripciji arapskih imena. Tako Osman Nuri Hadžić piše: Basra umjesto Busra, Nudžar umjesto Nedžar, Šima umjesto Šejma, Bohaira umjesto Behira, Nufal umjesto Nevfel, Ukajl umjesto Akil, Hešam umjesto Hišam, Maz umjesto Muaz, Rukija umjesto Rukajja, Džurejra umjesto Džuvejrija itd.
Knjiga se nalazi na policama naše Biblioteke i najiskrenije je preporučujemo.
