Šuma je divno mjesto za slušati poj ptica. Jednom sam čula izreku: Kad bi pjevale samo pitice koje znaju lijepo pjevati, u šumi bi zavladala tišina.
Mehmed je drvosječa. Radi za šefa koji ima firmu „Građa-komerc“ i svaki dan je u šumi. Firma napreduje iako je kriza privrede. Veliki su porezi, veliki nameti, ali šume ima. Upadljiv je i jako domišljat. Riđokos, višeg rasta, lica punog vedrine, s pokojom borom oko velikih crnih očiju i pređenom pedesetom godinom života. Ime je dobio po djedu koji je radio na željeznici. Na poslu je šutljiv, zatvoren i povučen. Rado prihvata svaki izazov koji treba riješiti u firmi. Moglo bi se reći da je zaljubljen u svoj posao. Radi i van radnog vremena. Navečer, u svom domu, kada obitelj razgovora, on opet razmišlja. Razmišlja, da ne pogriješi, da ne bi koje zdravo drvo posjekao, da ne bi napravio štetu. Mehmed je čovjek sa svojim manama i vrlinama. Iako je, s jedne strane, marljiv, uredan, uporan i predan poslu, s druge strane je asocijalan, povučen i sramežljiv. Ponekad bi izgledalo da je nezainteresiran za obitelj. Jedini je od svih uposlenih koji pazi na drveće i tačno bira koje posjeći, ali ovaj put zamalo da pogriješi. Taj dan, Enesa, njegova žena, molila ga je da ne radi. Trebalo je mnogo toga pripremiti za mubarek dane koji uskoro dolaze. Trebalo je složiti drva za vatru, počistiti avliju, spremiti rasadu za staklenik, koji su nedavno kupili od komšije koji ih sam pravi. Trebalo je i travu pokositi na strmoj strani iza kuće. Trebali su ga i u kući njegova žena i djeca.
No, trebala ga je i šuma. Mnogo je duša bez posla. Teška kriza polako je ovladala dunjalukom. On je, još jučer, imao plan odakle početi sječu. Doznačio je stabla još za vrijeme vegetacijskog razdoblja. Pažljivo je razmotrio smjer obaranja drveća. Obratio je pažnju i na izgled grana i koji je način njihova rasta. Da li je drvo nagnuto? S koje strane vjetar puše? Danas mora spremiti pun kamion debala. Subota je neradan dan, ali gazda ne zna za odmor. Oglasio se rezak odjek električne testere. Prvo na kratko – samo probno, a zatim duže i još duže. Morao je potkresati grane na donjem dijelu stabla kako mu ne bi smetale pri samom obaranju. Čuli su se udarci čekića i utiskivanje čepova u stablo. Potom i uranjanje oštrice sve dublje i dublje u koru drveta. Kora stabla je bila tvrda i opora.
Čim je počelo drvo da se odvaja od života, začuo se jak vapaj malih ptića koji su bili u toplom gnijezdu u krošnji starog drveta. U prvi mah nije znao da li čuje plač stabla, krošnje, ili korijena. Morao je svu pažnju skrenuti na deblo. Na njegov ispravan pad. Taj poj ptica u smrtnoj opasnosti ga je zbunjivao. Kao da ga baš sad život pozva na ispit. Kao da je šuma znala njegove slabosti. Nije mogao tačno da ocijeni odakle dolazi. S vrha, sa strane, s drugog drveta ili negdje u dubini same njegove duše. Kako se bližio tren da deblo krene da se potpuno odvoji od svog dijela, cvrkut ptičica bivao je sve jači i jači. Šuma je podrhtavala neprimjetnim strahom kao i njegova duša. Titrala je kao nikad do sad. Vjerovatno da namiri sav onaj strah od ubijanja drveća i rušenja prirode. Kod odabira drveta za sječu nije primijetio u samom vrhu maleno gnijezdo. Sad se to nekako prelomilo u njemu. Znao je da nije kriv, ali trenuci tog cvrkuta, koji opominje, stvarali su u njemu neviđen nemir. Strah! Osjećao se kao neposredni krivac koji ruši cijelu koloniju zelenog života. Takva stanja činila su mu se nepoznatim. Po prvi put nije znao šta da uradi. Bilo je mnogo puta opasnih momenata u šumi, ali je Mehmed uvijek nekako znao u trenu riješiti nadolazeću opasnost. Sada cvrkut, pjesma, ili smrtni strah ptica, podsjećali su ga da je život nepredvidiv i da ponekad igraš opasnu igru sa životom. „Ma koliko šta bilo malo, ako ustraje postaje golemo, i ma koliko šta bilo golemo, ako se ne ponavlja nestaje u svoj svojoj veličini“, baš kao da nikad nije ni postojalo, vrzmala se misao u njegovoj glavi, koju je naučio još dok je bio dječak. Težina debla ili težina života kojeg živimo iz dana u dan i ne znamo dokle tako. Ni sam nije znao odgovore na tako kratke i brze misli koje su strujale njegovim cijelim bićem.
Veliki orao nadlijetao je ispod prostranog neba, iznad krošnje drveta, koje samo što nije palo svojom težinom na zelenu ledinu. Nepogrešivom navigacijom i surovim pogledom ispod krila pratio je zadnje trzaje zelenog gorostasa i smrtni strah malih ptića u gnijezdu. Snažnim krilima je zamahivao pokušavajući odgoditi smrt u gnijezdu na vrhu krošnje. Krilati glasnik orlovskim krikom, a ujedno i prijateljskim upozorenjem, dozvao je druge ptice u pomoć. Iako toliko moćan i grabljiv, znao se zaustaviti u svojoj gracioznoj grabežljivosti. Jednostavno – borba za opstanak ptica u šumi u njemu je bila jača. Zrak se pomjerao u talasima straha i ljubavi. Listovi krošnje su treperili u panici. Grane su pružale posljednju zaštitu tim nedužnim stanovnicima gnijezda. Stablo drveta je pucalo, sok iz kore je prskao i ujedno širio neodoljiv miris života, a ptice su žurno spašavale ptiće iz gnijezda, koje je propadalo kroz snažne grane koje su sve činile da ublaže pad. Odjednom, osjetio je beskrajno tup udarac na duši. Drvo je palo. Palo je i rasuto gnijezdo. Ptići nisu bili u njemu. Bili su spašeni. Samo zelene grane starog šumskog ljepotana bespomoćno su ležale na zemlji.
Na licu drvosječe se odjednom pojavio izraz sreće, koja je potonula, a sad isplivava svom svojom snagom. Snagom dobrote nevinog života. Ništa nije tako jako kao srce koje se čisti dobrotom. Njegova dobrota dozvala je orla kao i sve druge ptice, da spase nedužne ptiće. U najvećoj krizi znali su postati još bolji nego što jesu. Sad su tu. Povezani su neprolaznom dobrotom i pobjedom.
Sutradan Mehmed je izostao s posla. I sljedeći dan. U dubini duše ležala je ljutnja. Ležalo je bezbroj pitanja. Zašto ljudi traže toliko moći u novcu? Otkud ta nemarnost za druge, tuđe živote? Zašto je tolike godine predano radio propuštajući sve radosti u odrastanju svoje djece? Mučila su ga pitanja. Kakav je svijet nakon rušenja jednog drveta? Zašto je svijet potpuno drugačiji nakon rušenja jednog doma? Kakav će biti sutra? Jedno je znao, živjeti s ljudima je veliki izazov. Ali baš kao što orao gospodari svojim letom bez zamaranja, tako i Mehmed odluči da treba da leti više, da zahtijeva više od života. Bez obzira na sve krize, bez obzira na veliki broj ljudi koji traže zaposlenje, Mehmed je odlučio ostaviti svoj. Važno je svakim danom postati bolja osoba od one juče. Posla će biti.
Epilog
U potrazi za hranom, životnom egzistencijom i on i orao, uzvišenom snagom zaustavili su se kad treba pokazati dostojanstvo života. Mehmed je znao da duboko u njemu, njegova duhovna krila spremna su za let beskrajnim prostranstvima. Nutarnje oči se otvaraju prema novoj svjetlosti dana kad bljesne u nama, poput milosti Božje, obuhvatajući i ono malo i ono veliko, djelić i cjelinu, trenutak i vječnost. Iznad bola i iluzija života, iznad smrti i straha uzdiže nas sveprisutnost Božja.
Esma Kapetanović[1]
[1] Prva nagrada na ovogodišnjem konkursu Biblioteke, koji se raspisuje svake godine povodom 23. aprila – Svjetskog dana knjige i autorskih prava.
