Mjesec juli je na izmaku. Mjesec, koji je u našoj Bosni i Hercegovini postao simbolom sjećanja na najcrnje dane ubijanja, patnji i etničkog čišćenja jednog naroda. Oni rijetki koji su uspjeli da prežive dane sigurne smrti, tada već davne 1995, sada, ovog jula, obilaze mjesta zločina i masovnih egzekucija. Najbrojnije, najhrabrije i najglasnije su srebreničke majke. Podižu svoj glas – opominju. Koliko li je samo potrebno snage i hrabrosti čovjeku da prođe pored mjesta gdje mu je učinjeno nešto loše, zbog čega osjeća nelagodu, strah, nesigurnost? Zamisli(te) onda, dragi čitaoče/ci kolika je hrabrost i snaga potrebna jednoj majci da ode na mjesto zločina, gdje je posljednji put (na tv prijemniku) vidjela svoje dijete isprebijano, boso, gladno i žedno, svezanih ruku, s povezom na očima i pucanj u leđa, kraj puta u Trnovu, ili pak na brani u Petkovcima, gdje ih je ubijeno 3.000, ili u Kravici, ili u grobnici na Crnom vrhu…
Zbog sve veće potrebe s obiju strana Drine, da se uz prijetnje zataška, prikrije i negira genocid nad Bošnjacima, postoji i potreba da se sve više i glasnije o njemu govori. Tu potrebu sve snažnije i odlučnije osjećaju živi svjedoci etničkog čišćenja. Preživjeli, majke i djeca, najčešće oni koji su svoj mir, i poslije svega, našli u Srebrenici, sjećanje na genocid nastoje sačuvati od zaborava kroz usmena kazivanja, dnevnike, memoare, knjige. Jedan od njih je i Azir Osmanović, trinaestogodišnjak koji je preživio ”punkt smrti u Potočarima”. Njegov brat Azmir, dvadesetogodišnjak, koji je zajedno s ocem krenuo putem preko šume, nije preživio. Svojom knjigom Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela, on nastoji sačuvati od zaborava pravu istinu o genocidu, ali i priču o sebi, svom ocu, bratu i hiljadama drugih Srebreničana. Ovo je i priča o prekinutoj mladosti, surovosti života, nedosanjanim dječačkim snovima, ljubavi i poštovanju, rodnom mjestu…
”Zbog surove prošlosti, teške sadašnjosti i neizvjesne budućnosti nas i naše djece na ovim prostorima, a radi boljeg razumijevanja sveukupnih dešavanja oko nas, smatram potrebnim zapisati ono što o tome znam. Svjestan sam da ću u sredini u kojoj živim biti pod budnim okom onih koji su bili izvršioci ratnih zločina i sljedbenika njihove ideje i ideologije i da ću zbog iznesenih istina biti posmatran na drugačiji način.”
Što zbog svog poziva, historičara, ali i zbog nužnosti da se iznova kazuje o najstrašnijem zločinu u modernoj evropskoj historiji, ova knjiga predstavlja iznimno važno memoarsko-dokumentarno djelo. Pored uvodnih i zaključnih razmatranja, knjiga je strukturirana kroz dvanaest poglavlja u kojima se hronološki izlažu događaji potkrijepljeni literaturom i izvorima. Njena posebnost je i u tome što u prvom dijelu autor donosi genealogiju porodice Osmanović iz sela Ljeskovik nadomak Srebrenice. Upravo će čitaocu kroz rodoslovno stablo porodice Osmanović, od progona predaka iz Užica 1862. pa do ubijanja u julu 1995, biti predočeni srazmjeri etničkog čišćenja istočne Bosne. Početkom aprila 1992. započeo je dobro isplanirani proces etničkog čišćenja i uništavanja. U tom procesu, zbog svog geografskog položaja, selo Ljeskovik je bilo među prvima. Svoj spas kao i svi, vjerujući u ”svjetske šarene laži”, potražili su u Srebrenici – ”zaštićenoj zoni”. U nemilosrdnoj borbi za opstanak dječak Azir sa svojom porodicom bit će svjedok svakodnevnih ubistava, naročito djece, koja su stradavala od granatiranja, brojnih članova svoje familije i sugrađana. Glad, neimaština, bolest i borba za goli život obilježili su njegovo prekinuto djetinjstvo. Tužna i teška sjećanja na dane srebreničkog djetinjstva kazuju kako je Azir, kao i svako srebreničko dijete, morao da odraste ”preko noći”. Tek rijetki momenti dječije igre i radosti prekidali su turobnu svakodnevnicu. U Srebrenici, u tim godinama „zaštićene zone“, živjelo se s neizvjesnošću, ali i nadom da će doći neko bolje i ljepše vrijeme. Bila je to iluzija. Došlo je najgore, a s njim i ista ona strepnja, strah i neizvjesnost. Njegov babo Aziz i brat Azmir bili su prinuđeni krenuti preko šume do slobodne teritorije. Nakon dva mjeseca lutanja, otac je stigao. Brat Azmir nije…
Svaku priču koju čujete o srebreničkim golgotama skoro je identična, različiti su samo sudionici, njihovi snovi, želje, potrebe i način da se bar malo ublaži neizvjesnost, glad i neimaština. Azir nam kroz svoje sjećanje na najteže dane svoga djetinjstva nudi obilje podataka o stanju u „zaštićenoj zoni“ Ujedinjenih nacija, kroz neposredne događaje, stvari i likove, ponirući do detalja koji ponekada više objašnjavaju od općenitosti.
Kroz prikaz ove knjige mi stojimo uz njih, uz njihovu djecu, uz ispričane i neispričane priče, da sačuvamo istinu o genocidu od zaborava, negiranja i poricanja. Bar toliko možemo. Slušanjem i čitanjem.
M. Š.
27. juli 2022. (Tuzla)
