Svjetski dan poezije obilježava se svake godine 21. marta. Odluka o proglašenju ovoga datuma, kojim će se obilježavati Svjetski dan poezije, donesena je na 30. zasjedanju UNESCO-a u Parizu 1999. godine. Ovim se željelo ukazati, prije svega, na tradicionalne usmene obrasce te ukazati na značaj kulture čitanja i pisanja u svijetu i u prvi plan staviti jezičku raznolikost i jezike s manjim brojem govornika. Također, obnavljanje dijaloga poezije s drugim umjetničkim izrazima od posebnog je značaja. Bez obzira na informatičku revoluciju, i danas su neizbježni neki tradicionalni obrasci kojim se predstavlja knjiga i popularizira čitanje i pisanje.
Ove je godine Biblioteka ”Behram-beg” odlučila na Svjetski dan poezije predstaviti tri pjesme iz novog rukopisa bosanskohercegovačkog pjesnika Seada Husića. Knjiga će uskoro biti objavljena u izdanju ”Ratkovićevih večeri poezije” u Bijelom Polju.
U prokletoj, u avliji
U prokletoj, u avliji, u zidovima
koji dijele ovaj grad na dvije strane,
čineći ga okrutnim i nijemim…
U sjećanju u kojem mraka ima
ona svojim pokretom sklanja pramen!
Odjednom – sve razlike
bivaju ukinute i njezino čelo
daje smisao svemu.
U avliji, u prokletoj, nisu sve sudbine
nalik jednoj… Ima jedan koji trpi
Ćamilovu sudbinu i koji bi kaži:
u avliji sve su sudbine proklete!
Dok priča prebrojavam cvjetove na njezinoj
ljetnoj haljini, koji su slični šarama na džemperu
u koji se zimi umota, te pomislim da je tada najbolje
da joj se povjerim kao što to rade muškarci,
čudeći se cvjetovima na ljetnoj haljini dok priča
i prelistava knjige, slažući ih uredno kao
da se sprema da sve naše nesporazume
riješi i ode u svojoj ljetnoj haljini da namiriše dan,
koji će tada tek početi, a ja ću je čekati i
čuditi se kako nikada dok priča ne sklanja kosu sa čela,
jer znam da tada sve bi moglo imati smisla:
i te šare na njezinu vratu i iščekivanje da, konačno,
ode – mirišući cvjetovima dan.
U muškoj sobi čekamo i strepimo, jer znamo da će doći –
na svom Kulašu koji nikad ne kasni. U ženskoj sobi
miriše hljeb i djevojačko ruho umotano u bošču.
Dan postaje kraći, a iščekivanje raste: osmijeh djevojački
i maske koje drugima pokazujemo. Ali, čekamo –
ne odustajemo niti su nam brige veće time što je dan kraći,
jer znamo – doći će odnekud među nas koji čekamo – sa
svojom zakrpljenom golotinjom.
I kad se vrati među nas koji strepimo, i među njih čije
ruho miriše hljebom, dočekat ćemo ga kao junaka koji
dolazi pred Smiljanića kulu – lakrdijom i šalom skratit
ćemo dan i zadati mu rana koje nije vidio pod Banja Lukom,
ali ne znamo, mi koji čekamo, šta ćemo mu reći…
Sead Husić je rođen 1986. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Banovićima, a diplomirao i magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2010, odnosno 2020. godine. Prevođen je na: danski, švedski, makedonski, mađarski, njemački i turski jezik a zastupljen je u višejezičnim antologijama (bhs/danski) Ny lyrik fra Bosnien-Hercegovina i (bhsc / mađarski) Mostarske kiše, izbor iz savremene ljubavne poezije Južnih Slavena.
Objavio je sljedeće knjige: Na tragu modernizma, poezija (2015); Čovjek koji piše priče, kratke priče (2017); Stvari, poezija (2017); Iz savremenih književnosti / Apriorna čitanja, studija iz savremenih književnosti (2020); Časopisne pjesme, poezija (2020); Donijevši sebe sa historijom, izabrane i prevedene pjesme (2021); Čovjek koji piše priče, 2. izdanje (2021); Tradicionalno i subverzivno u usmenoj poeziji Bošnjaka: Studija o petoj rukopisnoj knjizi ”Muslimanske narodne pjesme” Muharema Kurtagića, studija o usmenoj književnosti (2022).
Nagrade: Treća nagrada za priču ”Vodeni zavičaj” na konkursu Zavičajne staze, Petnjica, 2015; Nagrada Fondacije za izdavaštvo za knjigu Stvari, Sarajevo, 2017; Prva nagrada za pjesmu ”Tale se u Krajinu vraća” na konkursu Čarobne krajine, Cazin, 2022.
