Teška vremena se često ponavljaju. Nekad se ona dese među četiri zida, između dvije duše, a nekad se prošire na sve strane svijeta. Za mrava je period krize kada ne može pronaći hranu, za zemljoradnika je kada danima ne pada kiša, za zaljubljenog kada ne viđa ašika, a za zlonamjernoga kada ne može pronaći insana kojem će nauditi. Niko, u suštini, nije zao. Svaki rob Allahov u duši svojoj krije seharu dobra. Ali, za tu seharu je potreban ključ. Ključ, koji će poslije sušne godine, pustiti kišu da aktivira svako dobro i zlato te duše. Ispričat ću ti priču o duši, koja se kajala, ali napredak nije vidjela. O duši, koja je zrnom dobrote, pobijedila onu grudvu zla u sebi.
Period je pandemije, ali nije period rata. Ne krijemo se od puške, metaka. Ne gladujemo i imamo sve, pred sobom. Ali, naš dodir i kontakt sa sličnima se gubi, jer je na snazi distanca, i kako to zovemo – karantina. Na devetom spratu, u jednom naselju, trunčice svjetlosti padale su na prozor Ismaila, čovjeka bez posla, bez volje, bez igdje ikoga. Porodica mu je na drugom kraju države, zajedno sa majkom, a njegovo srce već tri godine nije našlo snage da ih posjeti. Rastavljen je od svoje žene, a on, shvativši da ga ona, naime, više ne voli, bacio se u tugu očaja. Od tog razvoda i raspada porodice, kažu da ga više nasmijanog vidjeli nisu. Štoviše, djeca sa Brčanske ga prozvaše mlađim Gargamelom, po crtanom filmu. Uvijek im je gunđao, galamio na njih, a za bajram im ni bombone nije želio dati. Razne priče o njemu su se stvorile, postao je zlikovac kvarta. Ismaila to nije plaho interesovalo, bitno mu je bilo da ima šta pojesti, da su tu cigare i novine, a dan da se završi uz dnevnik TK-a televizije. Nijedan nije propuštao. Često bi navečer uzimao albume sa slikama, pa svoju djecu gledao. Eh, kako su mu nedostajali, ali neka, eto njima mama njihova, koja se još prije godinu ponovo udala. Sigurno su Emir i Sarah davno još zaboravili na njega. I tako, kopao se crnim mislima, i svaki dan želio da se ova patnja od života završi. Zbog pandemije je ostao bez posla. Krpio je kraj s krajem, trošio ušteđevinu. Jednog dana pozvoni mu neko na vrata. To se, inače, ne dešava često. Gledao je kroz špijunku na vratima, ali nije mogao da vidi lica. Na kraju je otvorio. Bijaše to djevojčica od nekih osam godina i njen brat desetogodišnjak. Znao je da su tu negdje, iz njegovog ulaza. Ali im se imena nije sjećao. “Mama je pomislila da ste gladni…”, reče djevojčica, a u rukama je držala svežanj sa mnogo hrane. “Nee, ne, Esma. Ne tako… Ovaj, selam, čika Ismaile.”, reče dječak. “Mama je napravila dosta kiflica i krofni, mi ne možemo sve pojesti, pa smo mislili da će se Vama svidjeti. Uzmite.”
Ismail je stojao, tipično, sav namrgođen. Djevojčica se već bila uplašila. “Zadržite krofnice, hvala.”, reče ljutitio Ismail, te zalupi vratima. Djeca se pogledaše, te vratiše svojoj kući. “Ne primam milostinju!”, derao se sam na sebe Ismail. Ni sam nije bio svjestan zašto to radi. Međutim, nije svaki insan ljutit. Majka od ono dvoje djece, Esme i Amara, odlučila je da svaki dan pokuša preko djece da pošalje hranu tom čovjeku, koji je već bio u godinama. Nije mogla prihvatiti da ne učini nekome nešto dobro, pa makar je on sam otjerao. Znala je za firmu, koja se raspala, a vjerujući u Boga, nije starijeg komšiju željela ostaviti bez ičega. Tri dana, četiri dana, pet dana… Djeca su dolazila na Ismailova vrata i davala mu hranu koju oni, tobože, ne mogu pojesti ili im je ostalo od neke specijalne prilike. Ismail se već pitao zašto se oni toliko trude da mu daju nešto. Možda žele da ga otruju? Smeta im što smeće ostane ispred vrata po nekoliko dana? Kada je čuo šesti dan zvono na vratima, riješio je da je dosta. Brzo otvori vrata, i, kad je krenuo da podigne glas, shvati da je to sad bila njihova majka Anisa. Bilo je poprilično mlada, a neka je dobrota prštila iz nje. Prvo ga je pogledala, a onda rekla: “Selam, komšija Ismaile! Nadam se da ste dobro. Moju djecu već nepunu sedmicu tjerate sa svoga praga, pa sam odlučila da siđem do Vas ja, osobno. Mnogo mi je stalo da, kao komšinica, izvršim svoju dužnost i da Vam pomognem. Znam da niste loši. Čula sam i da ste dosta dobro Božiju knjigu čitali. U vama sigurno postoji neka ljubav prema ljudima. Molim Vas, znam da ste u lošijoj situaciji, bila sam nekoć i ja. Ne želim Vas poniziti, nego pomoći Vam. Kada šta trebate, možete me pozvati, smatram Vas ocem. Evo, uzmite, svježa pogača i džem od jagoda.” Stajala je ona tako naspram njega, a on je zašutio. Stajali su par sekundi, a ona je na kraju spustila tepsiju ispred vrata. “Evo, uzmite ako hoćete, ako nećete, ujutro ću proći, uzet ću i odnijeti mačkama.” Okrenula se onda, te otišla. Ismail je pola sata pokušao televiziju gledati, jelo je stajalo pred vratima. Držao ga je ponos. Na kraju neka tuga proradi u njemu. Otvori vrata, uze pogaču i džem, te unese. Prouči bismilu i pojede. Poslije dosta vremena najeo se “da valja”. Nije mogao staviti sebi doznanja da se neko trudi oko njega i da je nekome stalo. Ujutro je ona, majka, prošla pored njegovih vrata i sva je blistala od sreće. Bila je uvjerena da je pojeo, pa je zahvaljivala Allahu.
Prošlo je nekoliko dana. Večera se uvijek nalazila ispred vrata sa porukom. No, jednog dana, jela nije bilo. Začudi ga malo, ali hajde, nije on njima obaveza. Nije im ni stvarno djed, kao što se počeo osjećati. Prošla su tri dana. Odjednom, neko pozvoni. Otvorio je vrata užurbano. To je bila djevojčica Esma. Djelovala je jako tužno i uzrujano. “Čika Ismaile, mami nije dobro. Ne možemo joj pomoći, pomozi joj ti, a i nama isto. Molim te…”, reče i rasplaka se. Ismailovo namrgođeno lice se promijeni odjednom. Uhvati ga tuga, dugo tako nešto nije osjetio. Sjetio se svoje kćerke i pomislio da je ona sad bolesna tako. Neočekivano, obukao je cipele, uzeo djevojčicu za ruku, te s njom otišao do njih. U njemu se probudio onaj očinski instikt, koji nije jako dugo osjetio, a toliko mu je nedostajao. Ušao je u njihov stan, a komšinica Anisa sjedila je, vjerovatno, postiđena. Kaže da je pala niz stepenice, boli je noga. Ne može doći do doktora sama, a ne može povesti djecu sa sobom. Ismail se rasplaka, reče joj da se brzo spremi, te se uputi zajedno sa svima njima doktoru. Anisa je dobila gips na nozi. Od tog trenutka Ismail je odlučan ostao da će im pomoći. Spremao im je hranu, sprijateljio se sa djecom, kao da su mu unuci. Anisu je obasipao hranom i svime potrebnim. Želio je da im se oduži za sve. Probudili su u njemu u ovim teškim vremenima insana. Ponovo je bio sretan. Djeca ga se više nisu plašila, često se s njima igrao na igralištu. Anisi je postao poput oca, a djeci poput djeda. Prošlo je dosta vremena, pandemija se završila. Ismail je pronašao novi posao. Blistao je od ljepote, kao da se vratio u mladost. Otišao je poslije skoro četiri godine da se vidi sa svojom djecom. Neće više sjediti i patiti. Kada su se vidjeli, svi su plakali. Prevelika je sreća bila u vazduhu. Njegova bivša supruga je bila tu, sretna što su se sreli, a on je bio jako veseo. Osjećao se kao da nema šta izgubiti – sve ih je grlio, donio im je mnogo poklona. Čudili su se kako se promijenio, kako je tako drugačiji. Poslije tog susreta više puta mjesečno su ga njegova djeca posjećivala u Tuzli. Provodili su zajedno vrijeme, igrali se s Amarom i Esmom. Konačno, poslije dosta vremena, ona iskra dobra je prerasla u gomilu dobra, hajra. Ismail je u svom kriznom periodu pronašao sebe, te otišao u dobrom pravcu.
Loša vremena od nas često naprave dobre ljude. Nebitno da li je to korona, rat ili naš neki opći haos, koji imamo između četiri zida. Pokazati se dobar prema Allahovim robovima nosi veliku nagradu. Allah najbolje zna. Na kraju, bitno je da ne izgubimo naš ključ, koji otvara i čuva seharu, riznicu naših plemenitih osjećaja i ljudskosti.
Maida Mehmedćehajić[1]
[1] Druga nagrada na ovogodišnjem konkursu Biblioteke, koji se raspisuje svake godine povodom 23. aprila – Svjetskog dana knjige i autorskih prava.
