Ovih dana je u izdanju naše biblioteke objavljena knjiga mladog bosanskohercegovačkog pjesnika i pisca Seada Husića pod naslovom Iz savremenih književnosti. Apriorna čitanja. Za razliku od prethodnih njegovih knjiga, ovdje se Husić bavi savremenim književnostima (bh književnosti, makedonska, danska, kineska). Knjiga je podijeljenja u tri poglavlja. U prvom se obrađuju prozna djela, u drugom poetska, a treći dio knjige je esejistički. Pored afirmisanih pisaca (Stojić, Kajan, Ibrišimović, Hemon), autor se bavi piscima o kojima se u našoj kritičarskoj praksi, kako kaže u predgovoru knjige, nije pisalo. Tu su obrađeni pisci kao što su Mustafa Smajlović, Milena Rudež, Safet Berbić i drugi. Jedan dio pisaca ovdje sačinjavaju sandžački pisci: Ismet i Nadija Rebronja, Enes Halilović, Birsena Džanković i drugi.
U predgovoru knjige Husić veli: “Autor i danas, barem u našim književnim kružocima i kontekstima, ima vodeće mjesto. Često, kada govorimo o tekstu bilo kojeg pisca, imamo na umu i autora, čime se kreira jaranska estetika (u knjizi o tome na jednom mjestu govorim) i predstava o vlastitoj književnosti zna biti lažnom. Na tragu rečenoga u ovoj sam knjizi, ili se barem tome nadam, pokušao iznjedriti one pisce o kojima se ne piše, ali i one o kojima se, naravno, piše” (Husić 2020: 6). Na fonu rečenoga zaključujemo da je itekako bitan dio ove knjige pisci o kojima se studioznije, možda, po prvi put piše. Sam autor o apriornosti podrazumijeva sljedeće: “Biti aprioran značilo bi biti na tragu teksta; onoga što tekst proizvodi, a ne onoga šta mi umišljamo da proizvodi. Naravno, da se kontekst ne može „odstraniti“ niti je moguće tako nešto. (…) Nadalje, koliko je bitna i prva stavka apriornosti toliko je i eliminisanje straha od teksta, ali i razbijanje vlastitih inhibicija od presudne važnosti za što potpunije razumijevanje tekstova, bez obzira koji bi to, eventualno, nosilo rizik. Smatram da bi eliminacija pomenutoga polje razumijevanja i tumačenja književnih tekstova učinilo različitijim i time bogatijim. Kao treća stavka apriornosti, u ovom slučaju se nameće, kreiranje, pa makar i pogriješili, vlastitih sudova i time doprinijeli pomjeranju granica razumijevanja književnih tekstova, što bi, u konačnici značilo, doprinos u proučavanju vlastitih savremenih književnosti…” (ibid: 7). Recenzent ove knjige je univerzitetski profesor Muris Bajramović koji veli: “Ovakvi rukopisi, ne samo da će ukazati mlađim kritičarima na određene metodološke postavke u iščitavanju savremene književnosti (domaće ali i svjetske), nego će ukazati i na to kako se kritički sudovi i tumačenja uklapaju u širi književnokritički obzor i time na svojstven način ispisuju historiju bosanskohercegovčke književnosti (ali i kineske i danske, npr.). Autorova tendencija, pri tome, nije bila da dâ cjeloviti uvid u razvojne tokove savremenih književnosti. Ipak, on je, pomno birajući autore i autorice dao mini uvid u savremeno stvaranje i time eskplicitno ukazao na književne vrijednosti, procesom valorizacije tekstova navedenih autora.“ Drugi recenzent je magistar Ernad Osmić koji veli da Husić “jasno definira literarnost u onome što promišlja, te se ne zadovoljava terminološkim ukalupljavanjem književnog teksta u jednu unaprijed zadatu poetiku”.
Treba naglasiti da je knjiga podržana od Fondacije za izdavaštvo u Sarajevu za 2019. godinu. Knjiga je već na policama naše biblioteke i toplo je preporučujemo.
