Na kraju grada se nalazila jedna od najljepših ulica. To je bio jedan malen i uzak sokak. Krasila su je drveća puna plodova, lijepe i uredne bašte, a najljepši dar bio je smijeh djece. Djeca su svaki dan poslije škole okupljala se na ulici i igrala sve dok ih mrak ne bi zaustavio. Ljudi bi govorili da ni cijelo bogatstvo ne bi moglo kupiti ovo što oni imaju u toj ulici, tu sreću i toplinu, a djeca su, kako kažu, najljepši ukras svijeta. Tako jednog dana u ulici dođoše novi ljudi, čovjek i žena sa svojom malom kćerkom. Nadali su se da će se brzo navići jer su o tom naselju uvijek čuli samo riječi hvale. Bucmasta djevojčica rumenih obraza bila je presretna što će ići u novu školu i upoznati nove prijatelje. Kada je izašla na ulicu, sa namjerom da stekne nova i lijepa poznanstva, ostala djeca su je gledala u čudu i počela su je vrijeđati. ,,Zašto si došla? Ne trebaš nam, a i vidi kako si ružna, na zubima imaš neke aparatiće i ne pričaš normalno, a kosa ti je kovrdžava i čupava”, uzviknuo je jedan dječak. Iz dana u dan počinjalo je sve veće ismijavanje. Djevojčica je bila tužna jer bi je stalno odbacivali. Čak ni ulica nije sijala kao prije jer bi se stalno čule neke ružne riječi koje su bile upućene djevojčici. Jedan dječak iz skupine je ipak uvidio grešku i sve ispričao njenim roditeljima. Djevojčicin otac je prišao djeci i rekao im da nikada ne trebamo vrijeđati druge zato što su različiti i drugačiji, da su je trebali prihvatiti onakvu kakva jeste i dati joj priliku za upoznavanje, jer bi tada sigurno uvidjeli i njenu posebnost koju svaki čovjek posjeduje ali na neki svoj način. Djeca su se izvinila maloj djevojčici i nastavila igru u radosti i smijehu. I kako kažu – različitost je naša prednost, jer svi smo mi različiti. Svi smo mi ljudi koji imamo vrline i mane. Biti različit nije pogrešno. Svi smo mi drugačiji, ali opet slični jedni drugima. U životu ćemo se susresti sa ljudima koji su možda različite vjere, boje kože ili karaktera, ali trebamo znati da su i oni ljudi koji nam mogu biti prijatelji. Prihvatimo druge onakve kakvi su jer, kako kažu, različitosti se dopunjavaju.
Amina Imširović, učenica Osnovne škole ”Poljice” Poljice[1]
[1] Trećenagrađena priča na ovogodišnjem konkursu Biblioteke, koji se raspisuje svake godine povodom 23. aprila – Svjetskog dana knjige i autorskih prava.
