Nedžad Ibrišimović, “El-Hidrova knjiga”, Sarajevo, 2011.
Nakon Vječnika koji je izazvao književnu senzaciju na ovim prostorima Nedžad Ibrišimović objavio je El-Hidrovu knjigu, koja je nastavak prethodnoga Vječnika. El-Hidrova knjiga je epizoda iz života drevnog Egipta Abdulaha Misrija el-Bosnevija koji je u Vječniku susretao razne ličnosti iz povijesti i mitologije. Abdulah, kloneći se grijeha, izbjegava smrt, pomiren s Božijom odredbom. U prethodnome romanu Abdulaha na kraju posjećuje El-Hidr u Sarajevu u zimu 1530. godine i ispisuje svoju knjigu – El-Hidrovu knjigu, koja je jedan isječak dugovjekog petohiljadugodišnjeg Abdulaha. Ukoliko se Vječnik može iščitavati na fonu kulturološkoga vremeplova, El-Hidrova knjiga je knjiga o čitanju, umjetničkome činu gdje se slova mogu i jesti, ne samo čitati. Nakon što je Abdulah iščitavao El-Hidrovu knjigu, odluči da istu prevede na bosanski jezik ispisanu latinicom, a ne arapskim pismom kako ju je El-Hidr napisao. Budući da je Hidrova knjiga čudo jednog evlije, ona ispari, nestane pa tako je El-Hidrova knjiga samo blijeda kopija koju je Abdulah prepisao onako kako je mogao.
O čemu govori prepis koji je načinio Abdulah? Naime, rukopis koji je prepisan je kopija, sjećanje, jedna prostorna i vremenska kontemplacija Abdulaha, koji je, ušavši u Knjigu, dospio u drevni Egipat. Ono što mu El-Hidr sugerira jeste da, ako se sretne sa prijašnjim sobom, ne smije ni prilaziti ni govoriti istome, jer će Knjiga i on i sve drugo nestati. U petome poglavlju za vrijeme vladavine Setija Prvog živio je pisar Džefai, odnosno Neferti, tj. Abdulah Misri el-Bosnevi, ali je on, zaboravivši na sebe, na sebe i naletio. Poučen Hidrovom opaskom počelo je da se sve trese uokolo i Abdulah, nemajući gdje, ugledavši sudiju Merikareu, baci se na njega, njegova prsa, jer je na tome mjestu tekst bio najgušći i slova ”crna kao katran” (Ibrišimović 2011:75). Nakon što je izbjegao zemljotres, Knjiga nije nestala, završio je sa sluškinjom Ašait i slugom Utaom u sudijinom djetinjastom sjećanju. Završio je u Zemlji Sjećanja. Ono što je teza obaju ovih romana jeste, o tome je i govorio Ibrišimović, „psihička, duševna smrt, pa se može živjeti i umrijeti mrtav i – živjeti i umrijeti živ“!
Na kraju ovoga kratkog osvrta treba istaknuti da je El-Hidrova knjiga roman ogromne imaginacije koji čitaoca ne ostavlja ravnodušnim. Također, to je roman o čitanju koji je originalan u postupku u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti, koju je Ibrišimović obogatio ovom knjigom.
