Dragi korisnici Biblioteke, najsrdačnije vam preporučujemo knjigu koja ni po čemu ne nalikuje knjigama koje biste čitali s užitkom, u namjeri da se uz nju opustite. Čitanjem ove knjige ne samo da ćete posvjedočiti strašnu golgotu jednog dječaka, koji je uspio da preživi organizirana, masovna strijeljanja na brani crvenog mulja pored Zvornika, nego ćete čitati o najsurovijem naumu što ga ljudski um može osmisliti – o strijeljanju više od 3.000 muškaraca, čije je posljednje stratište bila upravo ova brana. Godinama kasnije otkrivat će se njihovi ostaci, širom Podrinja; neki od njih, nažalost, nikada neće biti pronađeni.
Knjiga ”Ja, haški svjedok” je priča o zločinu i surovosti zla, izopačenosti nečovjeka i potrebi da se drugo i drugačije potpuno uništi. Ova knjiga nudi strašne slike patnje, bola, borbe za život, straha, neizvjesnosti i potrebe da se svijetu konačno ispriča ko je bio dječak koji je preživio ”tvornice smrti” srpskih vojnika i, kao zaštićeni svjedok pred Haškim sudom, podsjetio ih šta su radili tih julskih dana širom Podrinja. Preživio je Nedžad Avdić, sedamnaestogodišnji dječak, iz lijepog sela Sebiočina nadomak Vlasenice. Progonima i etničkim čišćenjem kojima je započeo rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu, a njegova porodica bila je primorana da bježi iz rodne Sebiočine i spas potraži u zaštićenoj zoni UN-a. Srebrenica će od 1992. do 1995. postati njihovo mjesto beznađa, neizvjesnosti i borbe za goli život. Vijekovima je nečovjek na tim prostorima nastojao uništi čovjeka kroz najstrašnije zločine i progone. Stradanja bošnjačkog naroda bila su ubrzana i neizbježna. Srebrenica će i 1995. godina u historijskoj zbilji ostati zabilježena kao godina najmračnijeg i najstrašnijeg stradanja Bošnjaka na ovim prostorima.
Htjeli su da me ubiju. Htjeli su da ubiju hiljade sličnih meni, zajedno sa mnom. Sa većinom su uspjeli. Sa mnom nisu. Meci su mi prosvirali grudni koš prošavši tik pored srca. I lakat. I stopalo. Ali živ sam. Sada ležim u zavojima, nepomičan.
Ovako je Nedžad Avdić započeo svoje kazivanje i sjećanje na taj 20. juli 1995, kada je u Tuzli otvorio oči i ugledao majku. Njegovo kazivanje tek se u jednom razlikuje od prosječnih srebreničkih priča, sjećanja i događaja, a to je da se on sa srebreničkih polja smrti vratio živ. Tog 11. jula, kada su bila samo dva puta kojima se moglo krenuti, a oba su vodila u sigurnu smrt, izabrao je da sa svojim babom ide preko šume. Majka i sestre krenule su put Potočara, da ”spas” potraže u bazi UNPROFOR-a. Tog dana, 11. jula, pokušali su da se pridruže koloni muškaraca; uslijed jakih granatiranja izgubio je oca. Strah i očaj natjerali su ga da se drži kolone, iako nikoga nije poznavao niti je znao kuda i gdje ide. Taj ”marš smrti” odveo ga je ravno u ruke četnicima. Onima koji su imali pripremljen i dobro osmišljen plan kako u što kraćem roku pobiti, strijeljati i uništiti svaki trag ljudskih bića, sa imenom i prezimenom, dječaka, mladića, muškaraca i staraca… Za premlaćivanja, strijeljanja, egzekucije i silovanja koristili su, apsurdno, ali istinito, škole, učionice, domove kulture i slične objekte. U jednoj takvoj, svoj red za odstrjel, čekat će i Nedžad, dječak od 17 godina, jedan među stotinama, na pragu svoje mladosti, snova i života. Svezanih ruku, bos, odveden je na nasip, s pravom da bira na koju će kamaru mrtvih tijela da padne kada ga metak pogodi.
Ne dodirujem tijelo, plašim se. Kao da mi vise crijeva, ne mogu da se dotaknem. Bojim se da prste stavim. Šta ako uhvatim za nešto, što visi, što je iščupano, ako uhvatim za komad kože ili mesa, za polomljeno rebro. Ulazi hladan zrak, čini mi se, kroz te rupe na tijelu, kroz rane, struji, probada me do srca. Zamišljam, a ne vidim i ne gledam, a kako bih, da mi ne fali dio stomaka, razderan je, odnijeli su ga meci kad su izlazili. Drhtim, osjećam hladnoću i ćutim miris baruta, smrdi. Ležim u mukama, ne pomjeram se, samo se tresem.
Dragi čitaoče, ovdje, u ovim redovima, tek se samo u naznakama ukazuje na ovu neprocjenjivu knjigu. Nedžad nam svojim primjerom ukazuje na potrebe i mogućnosti sveobuhvatnijeg i dinamičnijeg pristupa istini o genocidu u našoj savremenosti.
Na policama naše Biblioteke ova knjiga imat će posebno mjesto i važnost, jer će nas uvijek podsjećati da nikada ne zaboravimo Srebrenicu i Nedžada, ne zato što je to jednom gradu ili dječaku potrebno. Ne, grad je tu i uvijek će biti, a dječak je svoju istinu ispričao i ovjekovječio. Na nama je da je sačuvamo. Sačuvat ćemo je čitanjem.
M. Š.
20. juli 2022. Tuzla
