Babo je sanjao da budem hodža. Još odonda kad me je hodža Mehmed pustio da proučim ezan za podne-namaz; kada mi je bilo nepunih sedam godina, a mati se umila u suze od dragosti. Još kad se na to dodaju komentari komšinica: Dabogda ti nama bio hodža, dobijete sliku mog doživljaja imameta. Onog trenutka kada sam upisao medresu, babin san sam i ja počeo da snujem. Volio sam džamiju, redovno išao, mujezinio. A u trećem razredu sam počeo i da predvodim džemat na svojoj prvoj ramazanskoj praksi. Osim što je babi bio ponos da klanja za mnom, babo se odjednom pretvorio i u uhodu iz špijunskih filmova. Pratio je svaki moj korak uz popratnu rečenicu: Reći će ti narod šta, pazi se.
I tako, pazeći šta će narod reći, a voljeli su da kažu štošta, odjednom sam prestao da idem u džamiju. Fakultet islamskih nauka, koji sam upisao iz iste dječije želje, sam ostavio po strani, a nafaka mi je propisala put u Njemačku. Babo me uputio kod prijatelja Avde u Minhen, ko biva tamo je i djed bio pa ću se lakše snaći. A ko da ne zna da je djed tamo bio prije trideset godina. Brzo sam se spakovao i krenuo. Zanimljivo mi da sam pored osnovnih stvari ubacio i bjelicu, što mi je djed donio sa hadža, da ne zaboravim da sam je nekad sanjao kao životnu vodilju. Neka mi bude trag na moj nedosanjani san. „Jah, moj Azize. Najlakše je torbu na rame pa u Njemačku.“ „Merhaba, amidža. Šta ćeš, nekome je sudbina takva.“ A da je bogdo moja drugačija – razmišljam u sebi dok prolazim posljednje kuće u mom sokaku. Osvrnem li se još jednom, čini mi se, srce bi mi prepuklo. A moje srce svakako ovdje ostaje. Tamo nosim ovaj oklop što ga tijelom zovu, i ruke i noge da zarade dok još mogu. Već sam na stanici, autobus dolazi za pet minuta. Samo još pet minuta da se nadišem moje domovine, ko zna kakav me vazduh u tuđini čeka. Mater i babu sam ostavio na pragu kuće, nisam im dao da me prate do stanice. Ne bih se onda sigurno odvojio od majčinih ruku, a ne bih volio ni da babo vidi kako plačem. Nije za muškarca suza, uvijek je govorio. Kako bih sad rado drečao da me nije stid svijeta oko mene. Al’ neka, otrpit ću, pa čim uđem u stan olakšat ću duši kroz suze ovaj bol. Evo mi autobusa. Majko draga, šta je ljudi oko mene! Je l’ i njima ovako teško ko meni? A sigurno da jeste.
I tako ostavih kofere, platih kartu i uđoh da proberem kakvo fino mjesto, dok se narod sa svojima halali. Krišom one dvije-tri suze obrišem rukavom, pa se okrenuh prozoru da još jednom ispratim rastanak. Ah, kako teška riječ. Rastanak! Ta riječ rastavlja djecu od babinih sigurnih ruku, ženu od toplog zagrljaja muža, majku i babu od umilne dječije radosti. Dabogda je niko nikad nije izmislio u svjetskim rječnicima. Onda se opet vratih svojim mislima i čežnjom za domovinom, majkom, babom, kućom, avlijom i mojom džamijom. Ah, dragi Bože, pa tek sam se odvojio od granice a već mi fali sve. Kako li će mi biti za dvije, pet-deset godina? Kako li ću se navići na novi posao, radne kolege, novo okruženje? Milion se pitanja vrtilo u glavi, a odgovor nisam mogao naći. Ni ono naše naivno da će sve će biti u redu, nimalo mi nije pomoglo. A onda mi je naumpalo kazivanje o Jusufu, a. s. Često sam to kazivanje čitao, ali ga nikada nisam, čini mi se, kao sada razumio. Uporedio sam ga sa svojim životom. A valjda je to i poenta kur'anskih poruka, kako nas je podučavao profesor Enes. Uvijek bi nam govorio: Kada kur'anski ajet razumijete svojim životnim primjerom, onda ćete ga u potpunosti shvatiti i primijeniti. Onda sam shvatio. I Jusuf je imao snove. Bog je njegovim kazivanjem objasnio kako se dolazi do snova: poteškoćama, patnjom, saburom i čvrstim uvjerenjem. Njegova poteškoća je bio njegov rastanak s porodicom; patnja mu je bila u shvatanju života bez ičije upute i savjeta; sabur mu je bio u suzdržavanju od bijesa i osvete; a čvrsto uvjerenje da će mu Gospodar pokazati izlaz. Bilo mi je mnogo lakše. Shvatio sam da je ključ u povjerenju u Boga dragog i prihvatanju odredbe koja me snašla.
Na stanici me dočekao Avdo. Babin prijatelj iz djetinjstva. Javili smo mu se kada sam „ganjao papire“. Mnogo mi je tada pomogao, a evo ga i sad je došao da me uputi na najvažnije. Slušao sam svaku njegovu riječ, kao da je moj babo govori. A i osjećao sam ga tako. Jer, kada ti neko pomogne u nevolji, a ne očekuje nikakvu korist od toga, postaje ti blizak kao i član porodice. „Ovo ti je, Azize, općina. Ovdje se prijavi sutra ranom zorom. Gore iznad stana ti je Lidl, tu se podmiri. Jezik znaš, možeš se i snaći. Na posao ideš ubahnom do osme stanice, broji sebi na prste, tu izlaziš, pređeš preko ulice i tu ti je firma. Tamo ću te sutra čekati, nemoj da kasniš i budi poslušan radnik. Švabo zna da nagradi poslušnost, ali i da kazni svaki prekršaj. Budi pažljiv.“ „Hoću, Avdo, hvala ti. Sutra se vidimo ranom zorom. Doći ću i prije radnog vremena.“
I tako sam opet u stanu ostao sam. Neka, da sad uz kahvu i cigaretu otplačem onaj gorki uzdah koji sam ostavio na majčinim grudima i babinom ramenu. Kasnije ću ih nazvati, da ne osjete u glasu da mi je teško i da sam plakao. Brinut će se još više. Ostatak dana sam proveo u opremanju stana, odlasku u Lidl, pozivu kući roditeljima i pripremanju za sutrašnji prvi dan na poslu. Dugo vremena sam se namještao u tvrdom, dugačkom krevetu. Nije mi se dalo da zaspim. Promjena mjesta spavanja, a i brige kako ću se sutra pokazati i uklopiti u novo radno okruženje. Tek pred samu zoru su mi se oči sklopile. „Halo.“ „Halo, Azize, pa gdje si ti? Jesi li bolestan? Što te nema u firmi, vidiš li koliko je sati?!“ „Halo, Avdo. Prespavao sam, žao mi je. Evo krećem odmah.“
Prvi dan na poslu, pa kasniš, Azize! I to dobrih sahat vremena. Kakav sam ja to radnik? Šta će šef pomisliti, radne kolege, Avdo? Da sam lijen. A tek roditelji? Razočarao sam ih već prvi dan. Nije dovoljno što ni fakultet nisam završio, nego i prvi posao u životu sam već prvi dan zeznuo. Požurio sam sa spremanjem. Srećom da sam sinoć sve pripremio, pa sam za par minuta već bio spreman. Ah, Bože, pa nisam otišao ni do općine da se prijavim. Moram se prvo na posao javiti, pa ću to kasnije obaviti. Na posao sam došao relativno brzo. Od buđenja do ulaska u firmu je prošlo samo 20 minuta, pa se moje kašnjenje svelo na ukupnih sahat i po. Avdo me je već uputio kod šefa smjene, a on me je, nakon dobrog „ribanja“, dalje proslijedio direktoru. Nisam uspio ni pozdraviti, a direktor mi je s vrata već uručio raskid ugovora. Kakav sam šok doživio. Pa zar ne opraštaju niti jednu jedinu grešku?! Bože dragi, među kakve sam hladnokrvne osobe došao. Avdo me je pokušavao utješiti, ali mi nije bilo do utjehe. Već sam u glavi pripremao put u Bosnu, raznorazne izgovore i opravdanja. Otišao sam da barem popijem kahvu i oćejfim jednu cigaretu da se smirim. U kafiću preko puta, gledajući kroz prozor, posmatrao sam ljude kako odlaze na pauze, brzim zalogajima gutaju hranu, u dva dima ispuše cigaretu i ponovo se vraćaju na posao. Brzi tok života nas je u potpunosti uzeo pod svoje, a još uvijek toga nismo svjesni. „Azize, jesi li to ti?! Pa zar da te ovdje sretnem, čovječe?! Selamun alejkum.“ „Alejkumu selam, Edheme! Otkud ti ovdje?“ „Evo tu sam već par mjeseci. Došao na studentski posao, raznosim poštu. Učim još uvijek jezik, pa kad naučim, planiram promijeniti posao i snalaziti se ovdje. Otkud ti? Nisam znao da si došao ovamo. Mislio sam da si se skrasio negdje u džematu u Bosni.“ „Batalio fakultet, ostavio sve, uzeo torbu i došao ovdje. Ali eto, nije izgleda nafaka. Danas zakasnim na posao i odmah otkaz. Nisu me ništa ni pitali.“ „Takvi su ti ovdje, hladni. Nemaju vremena za izgovore. Čekaju prvu grešku i presuđuju. Nego, šta si planirao dalje? Šta ćeš sad?“ „Ne znam. Evo gledam raspored autobusa, da se čim prije vratim kući.“ „A šta misliš da te probam ja preporučiti u jednom našem džematu, ovdje u gradu? Traže imama, konkurs dva puta obnavljali, niko se nije prijavio. Ako hoćeš da pokušamo? Daj mi svoj broj telefona, nazvat ću te ovih dana.“
Dva naredna dana sam živio pored telefona. Željno sam iščekivao poziv. A poziv je nakon dva dana stigao. Pozvali su me na razgovor, prihvatit će me za imama, ako budem zadovoljan uslovima. „Eto, babo. Tako je sve prošlo. Već večeras sa akšamom preuzimam emanet. Nadam se da te nisam razočarao.“ „Naravno da nisi, sine. Ostvario si babinu želju, pa makar i daleko od mene. Hvala Allahu na svemu. Čuvaj se i čuvaj džemat, sine. Pazi šta će ti narod reći.“ „Hoću, babo. Haman da mi je propisano da večeras kao imam stavim djedovu bjelicu, koju sam usput ponio. Poselami majku i čujemo se čim prije.“
Bože Milosni, je li moguće? Zar sam morao proći pola Evrope da bih dočekao svoj san? Zar je moralo proći ovoliko muke i poteškoća da bih ponovo živio svoj san? A onda sam se ponovo sjetio Jusufa, a. s. I neuspjeh na fakultetu, i odvajanje od roditelja, i kašnjenje na posao, i otkaz, sve su to bile pripreme za ovo što me čekalo. Za moj nedosanjani san. Hvala Ti, veliki Bože! Hvala Ti!
Sead Mahmutović, Treća nagrada
