Sjećam se, majko, u fenjeru nikad dogorjelog plamena što rastače mrklu noć na dijelove kao upaljeni kandilji na minaretu. Modre jabuke sa pogrbljenim oštrim granama savijenim poput kamilinog vrata. Nadomak kuće nasađene na kameni podrum, crni Garonja čuva hambar pun dozrelog graha i žita što izviruje kao maslačkova kruna. Osjećam miris tek iscvalog behara šeftelije što lapovima dotiče dječije nosnice i mirisa kurbanskog mesa od kog se sva avlija uzmiriše kao najljepši ovodunjalučki miloduh.
Ne smeta mi plamen izgorjelog okna i jambeza čiji je kukičasti vez izašao iz tvojih vitkih prstiju s ožiljcima nabujalim kao žablji podbradak. Sve da mi je reći ti da se ne brineš. Sve će proći pa i rat, ali nikako da te dozovem. Ležiš spokojno uljuljkana u crvenoj lokvi. Gledaš me poluotvorenih očiju i sve bi kao nešto mi kazala, a ja ti, majko, trčim kroz visoku zelenu travu i ne osjetim neravnine ispružene ispod mojih stopala dok poskok se mrijesti razvlačeći crne baklave duž zamišljene kružnice.
Glasovi u mojoj glavi vrištali su neobjašnjivo, otupljeno i bez eha. Sve pomislim ovo je san koji me guši, stavlja mi omču oko vrata, a ja dozvat nikoga bez glasa ne mogu. Nepodnošljiva hladnoća zidova kuće koja liči na moju, na našu kuću, majko, odbojno me gleda u oči. Povlačim razderan rukav ka nosnicama da ih poštedim mirisa raspalog tijela. Slušam tišinu i rukama dotičem beživotnu kožu poput smole što mi lijepi prste.
Ne dišem. Bojim se vlastitih otkucaja još uvijek živućeg srca. Pitam se gdje su nestala čuvstva? Koja to zemlja izbacuje kosti svojih sinova? Prepoznajem imena umrlih na čehri lica. Uvučena u rub obrve položene na obraslom šumskom puteljku. Sve mi, majko, izgleda kao okrutan san izliven u krugove.
- Jako ste blijedi – izusti napokon čovjek u bijelom mantilu.
- Oprostite, šta ste rekli? – trgnu me muškarčev glas.
Ne volim ljude u bijelom dok mi rovare po fiokama uma. Ne volim miris smrti ni uvojke urasle u bebin mravima prekriven epiderm. Bojim se tužne praznine. Nevjerice da pokažem rukom prema mrtvom čovjeku dok mi se pod kožu uvlači strah. Gmiže hodnicima insomnije i ujutru me budi tešku, nespremnu za susret sa čovjekom u bijelom.
- Poznajem ih sve do jednog. Teško je to objasniti. Sve je izgledalo kao utočište za smrt. Mirnije od ljudske patnje i rasutih udova. Vriska. Nepodnošljive težine postojanja. Ja sam samo gledala i nisam mogla učiniti ništa.
- To nije Vaša krivica – tiho izusti doktor.
- Tetka me sakrila između cjepanica u podrumu – nastavih ne obazirući se na njegove riječi – kad je sve prošlo ostadoh sama.
- Možda vam ovo teško pada, ali bitno je da podijelite sa mnom, da imenujete, date mu oblik i formu.
- Sve pomislim da je san. Na povratku kući tražila sam u spaljenim zidovima pukotine kojima su oni neprimjetno izašli. Čekala sam da dođu! I majka i otac i brat i tetka… Dozivala ih, tražila ispod ispupčene zemlje i kamenih oplata. Nikada ih nisam pronašla cjelovite.
- Trebamo ostati u trenutku i spuštat nakupljene terete, što ih duže nosimo na ramenima time postaju teži.
- A šta je trenutak? Mjesto ili vrijeme u kojem spoznajem sebe?
- Može se i tako reći. Samospoznaja je proces, ne završava se preko noći.
- Ko sam ja? Čija sam? Odakle sam? Znate, često me to pitaju, a ja ne znam odgovore.
- Pokušajte biti svojom.
- Mene su uzeli. Ja ne postojim. Ja nigdje ne pripadam niti imam gdje otići.
- Kada oprostite sebi za sve nametnute krivnje, tada ćete pronaći sebe.
- Hoću li tada biti ljepša? Privlačna nekom čovjeku čiji me glas vraća u spaljenu kuću i svojim volumenom nagovještava smrt? Sanjam njegovo izduženo lice i krvoločne oči iz kojih bukti zlo kakvo nije svojstveno čovjeku. Čula sam zvukove žena koje se rastaju od života.
- Slažete li se da nastavimo razgovor u sljedećem terminu? Mislim da ste danas dosta toga prošli – reče čovjek u bijelom koji isto tako tupim pogledom gleda kroz mene nakupljen istovjetnih priča.
Vrijeme šuti, nepokretno u svojoj nemoći. Nisam te zaboravila, niti ostavila tvoj skelet. Onih nekoliko izvađenih kostiju iz raskvašene gline. Otac bi ti o svakoj plati kupio haljinu. A ti razrogačiš oči i priviješ je uz sebe. Pamtiš moje prve korake poskakujući na prstima kao balerina dok sam vam išla u zagrljaj. Oko mene su sad neke druge žene.Mi se prepoznajemo na ulici. U prodavnici. Mi smo sestre u bolu. Onom nekazanom. Nedorečenom. Skrivamo svoje bjesove ispod jastuka. Šutimo o potkožnim prištevima. Ženi sklupčanoj u desnom uglu sobe. Zaraslom mesu ispod usne. O brazdi pruženoj niz leđa. Porođenim strahovima i brojevima nestalim u krugu omeđenom bodljikavom žicom. Šutimo najviše o sebi. Hranimo golubove na trgu. Sapunom od masline spiremo fobije. Spavamo u malom kovčegu s utrnutim rukama i crtamo nevoljko osmijeh. Odazivamo se glasu mujezina. I skupljamo hrabrost da reknemo. Da manje boli.
Ono ćebence je ostalo na djedovoj tavanici, znaš tamo gdje smo se skrivali, u sijenu. Nisam ti rekla, ona Ajlina barbika u zlatnoj haljini još stoji u staklu. U muzeju, onom, pravom. Zavire katkad ljudi, ali ne dotiču. Tamo se ne dira stvarnost. Tamo su i slike sa mnogo nasmijanih lica djece nestale u ratu. Prašnjavih sahana. Poderanih cipela. Nađenih klikera. Tamo je i žuti buldožer amidžinog Tarika, tetkine Esme cucla, Emrahova lopta. Znala bi ti prepoznat, kada bi vidjela, daidžinog Mirze onaj tamnoplavi džemper. Očeve rodice Nasihe curčin lastiš što smo ganjale po avliji dok si prostirala očeve isprane košulje na štrik. Sve hoću da ti kažem, onaj mravinjak je izrovljen. Mravi su postali podstanari na nekoj drugoj lokaciji. Kao i kosti. Djedova kuća u kojoj si rođena je izgorjela do tavanice. Crni dud posječen. I ona modra ašlama što je djed za saza čuvao. Sve je nekako pusto. Prazno. Nečujno.
-Kao mala crtala sam veliki svetionik usred mora sa širokim zidovima i jakim svjetlima. Na svaku stepenicu sam uvela nekog da ga zaklonim od mraka. I svi su bili tu, a ja sa njima.
-Da li ste nekada tu bili sami, kako biste se osjećali da ste sad tamo? – upita me čovjek u bijelom mantilu.
-Hladno. Mnogo mi je hladno. I mračno. Nedostaje mi zrak. Tamo vrišti tišina.
-Sve ovo zapišite. Ako Vam je teško uzmite šibicu i zapalite ili istrgajte na tanke listiće.
I tako ti ja, majko napisah pismo, da ti sve ovo kažem.
Rekao je da zatvorim oči. Nekakav plavi zrak ulazi mi u pluća i hoda sve do stopala. Da dišem, govorio je, kao da insan ne diše sve dok Stvoritelj ne uzme dušu. Ja vidjeh plavog leptira kako se vrti oko mojih stopala. Na krilima mu simetrični smeđi krugovi u sva četiri ćoška. Vidim ja i one kćeri ničije što dođoše na ovaj svijet. I zemljane sobe vidim. Vidim i tebe, majko, sa svilenim tankim repom. Sjediš na klupi i sabireš kosti. I vičem na sav glas, al’ niko ne čuje. Vidim neku strmu stazu i crne sjenke. Provaliju u koju liježem. Tada zaboravim da dišem pa me umivaju vodom. Zagrlim i staru hrastovu koru i njegove polomljene grane.
Za oca još ne znam. Vadili su krv.
Ima ovdje svega u izobilju. Betonski džinovi, žuti i crveni tulipani, polja lavande. Zapadnjaci jedu pahulje sa jogurtom. Vise na nekim kanafama, istežu tijelo. Trče k'o mahniti prije sabaha. Samo im cigare smrde, nisu k'o onaj djedov žuti duhan.
Djedu su rezali grkljan. Gurnuli su tijelo čizmom misleći da je mrtav. I on je nekim čudom preživio. Potom su mu odstranili doktori glasne žice i on je zanijemio. Krkljao bi na podražaj za hranu. Imao ukopan strah u očima sve do umirućeg hropca. Tetka Esma je nosila biljeg nevidljive boje. Zalila je usta ćutanjem i čuvala ono bijelo odijelce za dojenče s tragom usidrene krvi sve dok ramena nije naslonila na banderu. Za ostale ti kazivat neću.
Voda je nekako bljutava. Nebo maglovito. Pod strehom ne stanuju vrapci. Nema ovdje onih drvenih okoraka kojima je djed gradio hambar. Sve je ovdje u sivom betonu. Sjećaš se one njive otave, tako smo je zvali? Krastavaca ubranih u krilo i pera od mladog luka. Drobe ovdje točkovi asfalt kao i onomad oklopnjaci.
Na radiju javljaju bit će vedro. Ljudi odnekud žure. Najgore je kad noć pada i ćutanje uđe u zidove. Tad se izoštri svijest. Opasnija od ubice. Vraća te u nepovratne dane. Grize k'o glodar ranjivost skrivenu ispod maske. Oko nas svi su budni, samo smo mi nekako uljuljkani u san. Istovremeno i plahi i prestrašeni. Vraćamo se na tragu sna u duboke brazde uma. Izvlačimo ono pređeno, prešućeno, nedorečeno. I molimo se Stvoritelju.
- Molim Te, Bože, Jedini i Svemogući, učini moju dušu čistom od grijeha. Podari mi sabur i razboritost da razlučim dobro od zla. Dunjaluk je kušnja preko čije staze moramo preći. Molim te prosvijetli mi razum da ne iznevjerim babinu riječ. Učini naša tijela tvrđavom za posrnuća, našu dušu primi pod okrilje svoje. Molim ti se Bože, sačuvaj me od svakog zla, daruj mi lijek za samoću.
Čovjek u bijelom mantilu, za razliku od drugih znao me čuti. Krupnim i toplim očima izvući me iz beznađa. Iako je izgledao kao konobar u bijeloj košulji sa strpljenjem je čekao da ručak odložen na natkasni ipak pojedem. Imao je na usnama spušten tužan kut.
Senada Užičanin, Prva nagrada
