Bili smo na tragu sna sredinom 2019. godine. Stan je bio vedar i narandžasto zelen. U njemu živjesmo nas petoro: babo, mama, sestra, Kiara i ja. Kiara je danas sedmogodišnja plava ruska mačka. A mi ljudi, pubertet, adolescencija, klimaks i kriza srednjih godina, obuhvatasmo zamalo sve dobne skupine. Oni su radili, mi se školovale, a mačka plandovala. Kad ovako čitate pred očima vam je, sigurna sam, slika savršene američke porodice, s ružičastim podtonom i slojem glitera između frejmova. Niste daleko, ne date mi slagati, ali pokraj tog prizora štošta nije sličilo toj slici. Osvrnuvši se na okolinu s kojom smo simbiotski srastali, svako na svom polju, one hemikalije između folije i poleđine, u bijeli okvir uštogljenog polaroida su se razlijevale, uništavajući centralnu sliku nas.
Živjeli smo u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, na brdovitom Balkanu, kontinentu Evropi. Sad kada smo se geografski orijentisali, već slici dodajete neke boje, pa ima više smisla. Pruživši korak niz sretne godine, 2019. je bila kamen spoticanja, da se otmemo dojmu privida života ovdje. Bogami se otesmo! Moj otac je prvi šutnuo taj kamen i zajedno s njim se otisnuo u bijeli svijet. Njemačka, obećana zemlja, Kanan za Balkanca. Minhen, dovoljno sjajan i dovoljno blizu. Koliko blizu, o tome bi se dalo raspravljati. Nejse, nađe babo posao, odseli se, šesnaestog septembra, na izmaku ljeta, izmaknu i on i otpoče nam, nikad duža jesen. Ja tad krenuh u prvi razred gimnazije i dok sam koračala tim hodnicima, on je koračao 881 kilometar od mene. Koračali smo, svako za svojim tragom sna.
Tragajući tako, ote se podug period neviđanja, toliko duboko ga potisnuh da mu ni trajanje ne znam, oprostit ćete mi. Nasred tog naizgled savršenog traga, ka snu, ka boljem životu, ka salametu za sebe i svoje, izbi onaj virus na petnaesto slovo abedecede, ime mu izustit neću, ne dam mu tu čast. Ako ovo čitate ili ste ga preživjeli ili se niste ni rodili, ali u oba slučaja znate o kojem pričam. Vrati se moj babo, na početak traga, na svoj stari posao u svoju neobećanu ali poželjnu zemlju. Razgovori su bili dugi, a dani našeg zajedništva sve kraći, iako toga nismo bili svjesni. San je bio da smo svi zajedno, tamo gdje je, kažu, bolje. Tamo, gdje je zrak mirisniji, insan cjenjeniji i život sigurniji. Iscuriše dani ko riblje ulje iz stare lampe, ugasi se i svjetlo, ode moj babo za novim tragom, ka starom i jedinom nam snu. Suze su gasile samoću, stihijsku vatru što odgorijevaše u nama. Na tom putu on se zadrža, toliko da ja završih i gimnaziju.
Naš olimpijski ciklus preseli olimpijadu našeg sna na minhenske staze, 9. oktobra 2023. godine. I dok sam ja ovdje, u Tuzli, upisivala prvu godinu fakulteta, vječnu vatru našeg sna ponesoše, mama, sestra i Kiara. Zagrizoše jabuku novog sjajnijeg sanjanog života, perući je prvo dugo u gorkim suzama rastanka. 8. oktobra 2023. smo ugostili šestu članicu porodice, koja je našu većinsku ženstvenu stranu umnožila za još jednu sanjarku, to je bila moja mačka Lola. Nas dvije smo ostale ovdje da sanjamo neke nove snove. Onom našem starom snu, još odavno izgubih trag, kao zagasitim svjetlima u luci pred svitanje zore nad morem. Sada živimo u međuprostoru sastanaka i rastanaka, iščekujući novi susret poput najljepšeg praznika.
Nažalost, ja sam se od traganja za ovim snom još odavno oprostila. Toliko davno da ga se jedva prisjećam. Na tragu sam nekih novih snova. Hodam po kući. Vadim baterije iz satova, da mogu u mukoj tišini da se naslušam svojih ispraznih misli o njima. Daleko je sunce, a san još dalje. Trag nas nekad navede i na krivi put, zato se moramo prepustiti krilima leptira iz stomaka. Neki snovi se i ostvare, samo u krivo vrijeme. Neke gledamo kako se ostvaruju drugima, misleći kako je Bog na nas zaboravio. Nije, On ne zaboravlja. Na Tantalove muke su stavljeni sanjari, gdje kušnja vreba iza svakog ugla. Nema tog sna kojeg srce i trud ne navedoše na svoj mlin, a vrijeme rasprsnu kao da nikad nije ni bio. Ostadoh na pragu, na tragu.
Šta su sve pare ovoga svijeta i markirana odjeća složena povrh kreveta, namirisana parfemima od cijeđenog novca. Kad ja na drugom rubu tog istog kreveta, jastuk sa samoćom dijelim, natapajući ga suzama. Mirišući fragmente svojih roditelja, najskupljeg mirisa za moju dušu. Oni su još jutros u ovom stanu bili, a naše mimoilaženje po ko zna koji put, svakoga dana zaboli na nekom novom mjestu, budeći me noćima njihovim odsustvom.
I dok se ja kao zaljubljujem u samački život
Romantizirajući jutarnje zrake sunca,
Miris pokošene trave i zvuk tišine.
Jastuk je jutrom već dopola,
Osušen od suza
Dok se drugoj strani ne usudim ni prići.
Lamija Redžepagić, Druga nagrada
