Mehmed Đedović, Malo čudo,* Lijepa riječ, Tuzla, 2017.
Mladi bosanskohercegovački književni kritičar Sead Husić u tekstu Velike i male teme u “Malom čudu”, koji je objavljen na Stranama, napisao je prikaz ove knjige. Prikaz, po odobrenju autora, preuzimamo u cijelosti.
Mehmed Đedović u svojoj zadnjoj knjizi priča ispisuje / propituje Bosnu i njezine povijesne i neke buduće okvire. Naime, tematski, Đedović je raznovrstan: preko običnih svakodnevnih priča do onih priča kojima je historijska slika osnova za pripovijedanje, tj. preko historijski zanimljivih ličnosti, narator propituje jedan širi kulturološki krug. Pored pomenutoga, jedna od uspjelijih tema u ovoj knjizi je priča o egzilu savremene Bosne, gdje narator zaključuje, da ga parafraziramo, Bosna će biti jedno veliko groblje. Ono što je zanimljivo kazati u vezi s prethodnim Egzilom jeste sljedeće: svaki egzil u svojoj osnovi ima nuždu, ima prisilu, pa, stoga i ne čudi, da se u ovim pričama primjećuje i to. Ta egzistencijalna nesreća postaje uzrokom i posljedicom masovnog iseljavanja savremene Bosne. Ovo je ona tema koja još nije na način na koji zaslužuje propitana u našoj književnosti. Naravno, i Đedović je ovdje među prvima koji se bave savremenom Bosnom, njezinim uzusima i političkim okvirima, koji su postali, kada to danas iskreno i bez patetike sagledamo, jedini okvir koji se nudi u medijskom prostoru. Tačnije, politično i posljedično toga stanja ovdje se, itekako, primjećuje, ali to Đedović ispisuje na diskretan način, onoliko koliko je dovoljno da se primijeti nužda ljudi, koji su kako ratom tako i poratom otjerani iz svojih domova. Otuda je umjetnost, prije svega, književnost medij kroz koji se može na najintimniji način ispričati ova tema, koja će, nažalost, za posljedicu imati i to da će postati velika Tema, ona o kojoj će, bez sumnje, buduća književnost nam ličiti. S druge strane, uporedo pored ove teme postoji jedan kontinuitet koji se primjećuje u ovim pričama. Rekli smo da je u srži ove knjige Bosna i sve ono što tu temu čini suštinskom pa ne čudi da se priče realiziraju na više načina. Ta narativna struktura u formalnom i sadržajnom smislu realizira se preko običnih, kratkih, “blic” priča, koje postaju skicom koja je sasvim zaokružena, ali u sadržajnom smislu imaju u sebi sasvim dovoljno, ne previše, materijala da se prošire. Istina, ne postoji mnogo ovako napisanih priča u ovoj knjizi, ali su one jedne od uspjelijih kod Đedovića. Među uspjelijim pričama, ako ćemo govoriti o naslovima, u ovoj knjizi su “Šaptači Irine Kantakuzin”, “Šaputanje sa sjenama” i “Sve prođe” u kojima je Đedović pokazao pripovjedačko umijeće. Drugi narativni sloj ove knjige prelama se kroz legende, narodne priče i jednim dijelom u ovoj knjizi imamo fantastično, tj. basnoslovno pripovijedanje o vuku i njegovoj gladi. Tačnije, svi ovi književni postupci kojim se narator koristi određeni su poetikom Bosne u najširem smislu. Ne čudi ni danas slutnja i legenda u životima ljudi Bosne. Nije čudna ni mitološka predstava u životima ljudi i jedno opće, što je tema budućnosti, nezadovoljstvo i stanje koje postaje iseljeničko. Sve ove teme i životni okviri jesu suština Bosne. Naravno, ovaj prostor je uvijek, najvećim dijelom, bio iseljenički. Pored svih državnih aparata koji su zaposjedali Bosnu, svi su imali jednu okupatorsku osnovu: “isisati” Bosnu i njezino dobro, pa ne čudi da se rudna i svaka druga bogatstva ovog prostora mogu vidjeti daleko odavdje. Naravno, ljudi ove Zemlje su u svom kontinuitetu najvećim dijelom ginuli na tuđim frontovima i za tuđe ideje. Sve pomenuto postaje narativno u ovoj knjizi. Ovdje je Đedović na mala i velika vrata progovorio o Bosni. Male, svakodnevne priče određene su jednom većom temom o kojoj se može posebno govoriti. To je pomenuti Egzil. O tome će književnost tek dati svoj sud. Tačnije, ovo je knjiga o našem kontinuitetu. O tome kakva je Bosna bila, kakva je sada i kakva će biti, ukoliko se, da se poslužimo novinarskim jezikom, trend iseljavanja nastavi. Ono što želimo u ovom kratkom prikazu napomenuti je sljedeće: smtaramo da su priče mogle biti na drukčiji način organizovane, što bi ovu knjigu činilo koherentnijom. No, bez obzira na prethodno, zaista se stiče utisak, kada se knjiga pročita, o Bosni, koja ima svoje velike i male teme, koja ima svoje slutnje i mitove i koja ima svoju buduću poetiku.
* Rukopis je nagrađen od Fondacije za izdavaštvo na javnom pozivu za sufinansiranje izdavačkih projekata u 2016. godini