Kad proljeće bude beharalo

JU Specijalna biblioteka Behram-beg

Granate su jedna za drugom padale po gradu. Iako napadi traju već godinu dana, još se nije navikla na njihov zvuk, strah koji unose u tijelo i bol koji iza sebe ostavljaju. Pogledom je prošarala po prostoriji. U podrum Isakovića je čini se cijela mahala stala. Što je bilo žena i djece, tu se skrivalo navečer, kada su granatiranja bila jača. Mala Esma se pribila uz majku. Tačno vidi kako se haljinica na njoj trese. Od straha, zime. Bio je maj. Negdje je sigurno topao. U Sarajevu je leden. Posebno noću. Posebno 1993. Selmu je od tog podruma jeza hvatala, iako su se kao male Meliha i ona tu često barbika igrale. Pokri uši rukama i vrisnu. Još jedna granata. Dalje od njih, ali opet strašna. Hoće li ovo prestati? Kada? Koliko još bježanja i skrivanja po podrumima? Pa je li moguće da će živjeti ovako, kao pacovi, pravi podrumski pacovi?

U pauzama između granata, prostorijom je vladao mir i tišina. Osjetila je kako je san savladava, a ona se bori. Nije htjela zaspati tu, željela je da prođe sve, pa da se smjesti u svoju kuću, svoj krevet. Stavi ruke u džep kako bi ih dodatno zagrijala, kad napipa nešto, neki papirić. Izvadi ga, raširi i jedva na slaboj svjetlosti pročita šta piše na njemu. Krupnim slovima, muškim nespretnim rukopisom, napisano ime i prezime: Selma Mulaganović. Nasmija se, oči zasuziše. Vrati joj se u sjećanje taj dan, taj papir i njegove riječi. Bio je januar, jaka zima 1992. Samo što je počela, ta godina je odavala da će biti teška, jedva izdržljiva. Priče o ratu su uveliko krenule, strah odavno zakolao venama i tijelom ovog naroda. Selmina majka, Muamera, je već nekoliko mjeseci prije počela praviti zalihe hrane. U jedno veliko bure, koje im je prije služilo za kiseljenje kupusa, natrpala je svega: kahve, šećera, soli, brašna, ulja, riže, makarona.

– Neka ima, sine, ko zna šta će iz svega ovoga izaći.

Mirza je živio na Mejtašu, nedaleko od Čapajeve. Ne sjeća se kada su se tačno upoznali, ali zna kada ga je prvi put pogledala očima punim ljubavi. Bili su u istom društvu. Tarik, Mirza, Meliha, Amela i Dario. Često su išli na Bentbašu, oni na kupanje, a Selma tek onako uz njih i da upije malo sunca. U početku su je tjerali da se i ona kupa, skače na glavu, čak mislili da ne umije plivati… Jedino je Mirza, nakon nekog vremena, shvatio o čemu se radi.

– To je zato što si stidna, je li tako?

Nije znala šta da mu odgovori, bio je u pravu. A njemu kao da je godilo što je provalio šta joj je, pa joj se smješkao, a kada je shvatio da ona nema namjeru progovoriti, rekao je:

– Nije to ništa loše. Štaviše, lijepo je.

Istina je da je ona veoma stidna. Odgojena je pod budnim očima nane Belkisa-hanume, muallime koja je godinama u njihovoj kući, sjedeći na sećiji, Kur'anu podučavala djevojčice iz mahale. Njen dedo je bio mujezin Hadži-Džaferove džamije. Bio je strog, ustvari oboje su bili strogi, pa su Selmini roditelji nju, svoju jedinicu, prepustili nani i dedi na vaspitavanje. Ponajviše je nana zaslužna za njen stid – koji je ženama urođen – govorila bi. Selma, iako omiljena u društvu, nikada nije bila od onih koji piju alkohol ili izlaze u diskoteke. Nikada nije bila od onih djevojaka koje mijenjaju momke ili rade svašta. Voljela je samoću više od bilo čega. Voljela je i svoje društvo naravno, Melihu posebno, ali se nekako najljepše osjećala među knjigama. Tu bi se izgubila i tu bi pronalazila sebe.

Mjeseci su prolazili, oni su se družili. Vjerovala je da Mirza ne vidi tu naklonost koju je osjećala prema njemu. Naklonost koju nije osjećala ni prema Tariku ni prema Dariju. Na njegove se šale posebno smijala, više razgovarala sa njim. On je tada počeo studij medicine, pa bi joj prenosio najzanimljivije što bi naučio. A njoj bilo drago i zanimljivo. Sada ne bi mogla ništa od toga ponoviti, jer je njoj od funkcija nervnog sistema preče bilo vrijeme koje bi provela sa njim. Svi su primijetili da se njih dvoje posebno druže. Meliha bi je često znala zadirkivati za njega, Amela je već uveliko zvala gospođom Mulaganović, a Tarik i Dario snahom. To bi je uvijek razveselilo, ali bi se onda ophrvala mislima. Šta ako on nju uopće ne gleda tako? Šta ako je on zaljubljen u drugu? Zar joj i sam nije pričao da, u pauzama između predavanja, sa Amrom pije kafu i uči. Možda bi i dalje razbijala glavu da joj nekad, u januaru te teške 1992. godine, dok su se uz Džidžikovac peli, nije rekao:

– Znam ja da ti mene već odavno drugačije gledaš. I znam da misliš kako ja tebe ne gledam istim očima. Ali, gledam Selma. Boga mi, gledam. Evo ima i godina kako mi iz glave ne izlaziš.

Nju obli rumen. Nasmijala mu se i rekla:

–  A Amra?

– Ma kakva Amra, bona. Nju gledam ko i Melihu ili Amelu.

Kad su došli na sami ulaz u Mejtaš, gdje se spušta njegovoj kući, nasmija se mangupski zavodljivo i reče:

– Čim proljeće bude beharalo, ženim te.

– Ne budali – odgovori mu.

– Boga mi. Ja se nimalo ne šalim.

Iz ruksaka je izvadio svesku iz koje je istrgao komad papira, pa crnom gel-olovkom napisao: Selma Mulaganović.

– Tvoje ime, moje prezime. Sigurice radi! – smijao se toliko da su mu se svi zubi mogli vidjeti.

Tada je njihova veza, ustvari više ašikovanje, započelo. Već tada je počela sebe u vjenčanici zamišljati. Maštala je kako će njihova kuća biti opremljena. A behar je blizu. Evo, samo da se snijeg podigne i tu je. Nisu mogli ni zamisliti da će taj behar i to proljeće toliko krvi i bola donijeti. Kada su započele prve opsade oko Sarajeva i prvi napadi, Mirza se, zajedno sa svim ostalim sposobnim muškarcima, priključio Armiji. Noć prije nego će biti raspoređen u jedinicu, vidjeli su se kod česme, uz samu ogradu džamije. Ona je plakala, a on je tješio.

– Ništa od naše svadbe, evo behar već počeo. Počeo i rat.

– Šta ti je, ludice, neće ovo toliko trajati. Ima behara do juna.

A traje. Evo i godina dana kako rat traje i ne nazire mu se kraj. Za ovu godinu dana samo ga je dva puta vidjela. Pri jednom od tih susreta je upitao:

– Čuvaš li još onaj papirić?

Izvadila ga je iz džepa i pokazala mu. Nasmijao se.

– E, evo ti još. Taman zbirku možeš napraviti.

Njegov smijeh se prolomio mahalom. Utrpao joj je u ruke čitav bunt papirića. Na svakom napisano ponešto. Ti papirići su joj u danima, mjesecima i godinama predstavljali jedinu sponu sa njim. Njima je oživljavala sjećanje na njega i prvu ljubav koju je u životu osjetila. Prestala je maštati o vjenčanici, kući, djeci. Umjesto toga, maštala je da će sve ovo proći, da će ga nekad negdje sresti živog i onako vragolastog kao prije.

Nekad u ljeto 1995, čekajući u redu za vodu, ugleda Tarika. Obradovala se što ga vidi živog i relativno zdravog. Pozdravili su se, a ona je odmah upitala za Mirzu.

– On ti je, Selma, ranjen ima i nekoliko mjeseci. Izmješten je na liječenje, a gdje – niko ne zna. Nemamo o njemu nikakvih vijesti.

Zaplakala je.

– Vratit će se on. Znaš ti njega, jak je ko stijena.

Tu noć je tresla groznica. Čas bi joj bilo vruće toliko da bi izlazila na prozor da se rashladi, čas toliko hladno da je po dva jorgana na sebe stavljala. Usnila ga je. Proljeće, behar, od Čapajeve, preko Džidžikovca, pa sve do Sarajke more ljudi. Svi sretni, u svom svijetu. U parku, na klupi pored starog nišana, sjedi on. I čeka. Nju.

April je 1996. godine. Ona sjedi naslonjena na prozor i gleda u dvorište Hadži-Džaferove džamije. Jabuka obeharala, nadvila se nad sami ulaz u džamiju, pa kako ko ulazi i izlazi tako je glavom ili ramenom zakači, a njen behar se prospe po njima i po hasurama, baš kao da pozdravlja i slavi vjernike.

– Selma, Selma!

Ču kako je Meliha doziva s ulice. Izletjela je u sekundi.

– Da znaš ko je došao? Obuj se! Požuri bona, hajde!

Ništa joj nije bilo jasno, ali je navukla starke na noge i onako u dugoj bež-haljini. po kojoj su bili nabacani suncokreti, trčala je sve do Mejtaša. A tamo, na samom uglu, gdje se ide ka Mirzinoj kući, ugleda gužvu. Meliha je povuče za ruku i dođoše do pred sama vrata. Na vratima stoji on. Visok, lijep kao uvijek, guste crne kose koja pada preko ušiju. Na licu crna gusta brada. I osmijeh. I suza.

Ranjen je početkom 1995. godine, pa je nekako izmješten u Italiju. Ni sam ne zna preko koga, ali mu je život visio o koncu. Tamo je operisan, zaliječen i imao je mogućnost ostanka.

– Što si se vratio?

– Objasnio sam im da s prvim beharom moram biti u Sarajevu, da imam nekog važnog posla.

– Kakvog?

– Pa da te ženim, ludice?!

U narednu subotu je održano njihovo vjenčanje. Malo, skromno, ali njima to nije bilo bitno. Ona je postala njegova, on njen. I to je najbitnije. Kada su se naveče osamili u kući, pa kada je on po prvi put svojim rukama dodirnuo njeno tijelo i kosu, iz nje je navalila rijeka suza. Tresla se. Pokušavala mu je objasniti da je to od sreće što su konačno zajedno, konačno jedno. On je samo grlio.

U proljeće 1997, sa prvim sarajevskim beharom, njihovom kućom se prolomio plač bebe, njihove prve kćerke.

Sevda Čubro, Prva nagrada

 

Najpopularnije