U ˝Ramazanskim večerima˝, drugoj zbirci pripovijetki Branislava Nušića, najznamenitijeg srpskog komediografa epohe realizma, nema ni natruhe mržnje prema muslimanima i islamu, nema ciničnog podmetanja, nema zle krvi na koju smo već navikli kada govorimo o južnoslavenskim prostorima. Štoviše, Nušić je dobronamjeran i ne piše iz pozicije stranca koji se našao u tuđoj kulturi, piše iz pozicije onoga koji je temeljito istražio islam i boravio s muslimanima (Filip Mursel Begović).
Pored literature vjerskog karaktera koju svakako iščitavamo u ovoramazanskim danima i noćima, ”Ramazanske večeri” su izuzetna prilika da evociramo uspomene na staru muslimansku čaršiju, kuću, avliju, porodicu, magazu, dućan, sevdah, kaldrmu, teferič i mnoge druge elemente koji čine muslimanske običaje i predstavljaju osobenosti kulture muslimana na ovim prostorima. Likovi u pripovijetkama Branislava Nušića, nekada upravnika pozorišta u Sarajevu, govore autentičnim jezikom muslimanskog življa s kraja 19. stoljeća, prepunog leksema orijentalnog porijekla. Neke od njih nisu zabilježili leksikografi koji su se bavili riječima orijentalnog porijekla (tirjaćija, gajle, kačak, galiba, belki, doksat, selamluk, ćeramida, ćesatluk, peki, čenar, kabajet itd.), tako da iste, uz mnoštvo domaćih riječi i morfoloških oblika, za današnjeg čitaoca predstavljaju arhaizme, odnosno historizme. S obzirom da je broj baštinika ovakve leksike izuzetno mali, Nušićeve ”Ramazanske večeri” dragocjene su za izučavanje historije našeg, ali i drugih južnoslavenskih jezika. Osim toga ulijevaju nadu da će se ovaj korpus nekada korištene orijentalne leksike otrgnuti od zaborava; da ipak neće postati pasivnom leksikom.
”Ramazanske večeri” napisane su 1898. godine, a objavljene 1922. godine u Beogradu. Od tada po prvi put, kao posebnu knjigu, publikuje ih KDH PREPOROD, Zagreb, 2011. godine.
Ove dugo neopravdano zapostavljene pripovijetke toplo preporučujemo za čitanje, a možete ih naći i u Biblioteci ”Behram-beg”.
