Kada je Austro-Ugarska okupirala bosanske teritorije 1878. godine, Bošnjaci, ne naviknuvši se na novo stanje, našli su se razapeti između dva različita kulturno-civilizacijska kruga ̶ okcidentalno-hrišćanskog i orijentalno-islamskog. Tako su jedni bespogovorno štitili konzervativni način života, dok su drugi odbacivali tradicionalne vrijednosti i nekritički usvajali sve zapadnjačke stečevine. Tada su bošnjački konzervativci pisali o islamu bez poznavanja savremenih pravila naučnog pisanja. S druge strane, bošnjački modernisti su pisali, pridržavajući se savremenih naučno-akademskih pravila, ali bez temeljitog poznavanja islamskog nauka. U takvoj intelektualnoj anarhiji rijetki su bili oni koji su uspijevali da nađu mjeru ̶ zlatnu sredinu između starih tradicionalnih i novih zapadnih vrijednosti.
U dotičnom tranzicijskom periodu pojavila se 1942. godine u Zagrebu knjiga „Muhammed a.s.“, koja važi za jednu od naših prvih modernih sira (životopisa Muhammeda, a.s.) objavljenih na bosanskom jeziku. Autor je Abdurezak Hivzi Bjelevac (1886-1972), bosanski književnik, publicist, prevoditelj i novinar.
Djelo je podijeljeno na četiri razdoblja ̶ glave koje imaju sveukupno 45 poglavlja: prvo razdoblje u 12 poglavlja: o životu Muhammeda, a.s., prije poslanstva; drugo razdoblje u 7 poglavlja: o mekkanskom periodu objave; treće razdoblje u 16 poglavlja: o prvom dijelu mekkanskog perioda (od Hidžre do bitke na Hendeku); četvrto razdoblje u 10 poglavlja: o drugom dijelu mekkanskog perioda (od bitke na Hendeku do preseljenja na ahiret).
Sira je spoj različitih žanrova, „hibrid“ svoje vrste, nešto između romana i novinarskog feljtona. Namijenjena je široj čitalačkoj publici, i muslimanima i nemuslimanima. Tekst je pitak i čitak, živ i plastičan, kako i dolikuje Bjelevcu, kao jednom od najčuvenijih i najplodnijih bosanskih i bošnjačkih pisaca između dva svjetska rata.
Iako pisac niječe nadnaravni aspekt Poslanikove misije (mudžize), često griješi u imenima i terminima (npr. Usma umjesto Esma, Halib umjesto Halid, Esame umjesto Usame, Basra umjesto Busra, Hazzam umjesto Hizam, Azza umjesto Uzza, Maaz umjesto Muaz, mezdžid i medžit umjesto mesdžid, zeket umjesto zekat itd.), a katkad griješi i u iznošenju historijskih činjenica i podataka (npr. da je Muhammed, a.s., inicirao obnovu Kabe prije svoga poslanstva, da je učio jedno vrijeme o hrišćanstvu i judaizmu pred svećenicima Behirom i Nesturom u manastiru u Busri u Šamu, da je Poslanik, a.s., obavio hadždž 629. godine, prije oslobođenja Mekke; hladan odnos između h. Aiše i h. Fatime, miješanje poluostrva Sinaj i arabijske pokrajine Nedžran itd.), ipak se radi o važnom djelu, jer je Bjelevac u teškim vremenima, kao istaknuti član akademske zajednice, prikazao islam kao univerzalnu vjeru nepatvorenog monoteizma, Muhammeda, a.s., kao pečat poslanstva, a Kur'an kao Božiju objavu. Stoga ne treba da čudi da je autor penzionisan prije vremena, 1937. godine, u 51. godini života, kao „turkofil“.
Sličan odnos prema Bjelevcu su imale i komunističke vlasti nakon 1945. godine, kada su ga etiketirale kao „ustašu“. Tako je drugo izdanje sire izašlo tek 1970. godine u Zagrebu, u izdavaštvu Zajednice samostalnih pisaca. Treće izdanje se pojavilo 1995. godine u Zagrebu u nakladi KAJ-a, a četvrto je objavio Preporod 1996. godine, opet u Zagrebu. Nažalost, ova vrijedna sira nikada nije objavljena u Bosni.
Knjiga se nalazi na policama naše biblioteke, u okviru legata dr. Omera Nakićevića. Najiskrenije je preporučujemo za čitanje.
